RAZGOVOR SA REDITELJEM KOSTOM GAVRASOM I GLUMCEM KRISTOSOM LULISOM – FILM PONAŠAJTE SE KAO ODRASLI

Vi ste drugi put u Beogradu i već ste ranije bili na FEST-u. Vaša tadašnja press konferencija bila je veoma zapažena. Kako se sećate tog vremena?

Imali smo tada jedan razgovor o filmu Priznanje, iz 1970. godine, tada je Jugoslavija bila pod komunističkim režimom, a film se bavio staljinizmom u Češkoj; To je bilo vrlo zanimljivo za mene, pričali smo o nekim kontroverznim stvarima.

Kosta Gavras, foto FEST

Večeras ćete dobiti Beogradskog pobednika za izuzetan doprinos filmskoj umetnosti. Šta za vas znači ta nagrada?

Ovo je bila dobra prilika da se vratim u Beograd, drago mi je što sam došao. Naravno, to je velika čast, jer nije za jedan film već za sve moje filmove. Iako izgleda kao nagrada za kraj karijere, kao da sam završio sa filmovima, ali za mene je ova nagrada samo početak.

Kristos Lulis u filmu tumači Janisa Varufakisa. Pripremajući se za ulogu u filmu, da li ste upoznali Varufakisa i koje vam je tajne on otkrio?

Upoznao sam ga nekoliko nedelja pred snimanje, ali sam ga zaista dobro znao jer sam pratio njegov rad i njegove javne nastupe tokom grčke krize. Prvi put kad sam ga upoznao ostali smo do 6 ujutru, pili viski, i pričali o stvarima koje ne možemo da iznosimo u javnost, tako da ne mogu da vam otkrijem te tajne.

S kojim osećanjem ste radili ovaj film koji je zapravo jedna autentična priča bez srećnog kraja za film, ali i za nas?

Kad je kriza u Grčkoj počela, ja sam počeo da skupljam materijal za film. Hteo sam da govorim o Evropi, kako je tretirala Grčku i koje probleme je stvorila. Brzo sam shvatio da nešto za film nedostaje.

Nedostajalo je ono što se dešavalo na tim sastancima iza zatvorenih vrata. Naravno imao sam intervjue koje su ljudi davali posle sastanaka, gde su govorili kako pokušavaju da spasu Grčku, to su bili dobri ljudi.

Ali za mene to nije bilo dovoljno jer se kriza nastavila. Bilo je još gore kad je radikalna levičarska vlada došla na vlast. U tom periodu Varufakis se pojavio, bio je izuzetna ličnost, govorio je vrlo interesantno i njegovi predlozi su bili zanimljivi.

Prošlo je nekoliko meseci Ciprasove vlade, bio je referendum, i Varufakis je dao ostavku. Bio sam jako iznenađen tako da sam pokušao da ga kontaktiram. Sreli smo se i ispričao mi je dosta priča i rekao da je razumeo da na tim sastancima nije postojao nikakav zapisnik, pa je odlučio da snima sastanke telefonom.

Poslušao sam neke od tih snimaka i pitao da li možemo da napravimo film od toga, a on mi je rekao da piše knjigu. Počeo je da mi šalje poglavlja knjige, a potom i transkripte, i onda sam shvatio da imam film.

Otkrio sam da su se na tim sastancima neverovatne stvari dešavale, isplivao je i svojevrsni rasizam prema grčkom narodu. Proveo sam puno vremena sklapajući taj materijal u film.

Da li će ovaj film imati nastavak? Osvetlili ste duboko stanje Evropske unije, da li ćete u tom pravcu da razmišljate?

Situacija je sad potpuno drugačija, hteo sam da pričam o tom periodu. Sada imamo novu vladu i nadam se da će ona uraditi sve što može da promeni situaciju za grčki narod.

Evropa je počela da se menja posle te krize, novi predsednik Evrozone je rekao da stvari nisu onakve kakve bi trebalo da budu.

Naizgled, Evropa se menja. Ali predstavnik Francuske je u intervjuu rekao da u Evrozoni nema demokratije. Predsednik Evrozone je rekao da zahtevaju preteške stvari od Grčke, nemoguće stvari. Ceo taj haos je na kraju pao na grčki narod.

Kad se osvrnete na svoju bogatu karijeru, da li postoji nešto što vas je vodilo, za čim ste tragali?

Ja nemam karijeru, ja imam filmove. Karijere su za političare, vojnike, a moj životni put je u filmu. Imao sam sreću da sam otišao u Francusku i iskoristio taj sistem da pravim filmove koje želim, ne bih imao takvu priliku da sam ostao u Grčkoj ili otišao u Ameriku.

Tih godina sam shvatao da ono što je moja generacija doživela, to su bile diktature, demokratije diktature. Danas više nema tih sistema, danas postoji diktatura novca. Mislim da je Evropa umesto da krene putem očeva osnivača krenula putem finansijske diktature.

Oci osnivači Evropske unije su želeli da Evropa bude mesto gde će dominirati kultura, obrazovanje, socijalna pitanja, ali je ispalo nešto drugo. Evropa je postala veliki supermarket u kome se govori različitim jezicima. Ljudi koji vode Evropu nisu negativci, oni slede jednu ideologiju i strategiju u koju nažalost veruju.

Tu postoji određen rasizam prema mediteranskom delu Evrope, na neki način jaz između severa i juga. Ja to pokazujem u filmu, za južnjake se kaže da su svinje, tepa im se, ali sa latentnim rasizmom.

Zato sam i rekao da sam film pravio kao grčku tragediju gde nema pozitivnih i negativnih kao u američkim filmovima, svi su u pravu i svi brane svoje gledište jednako snažno, ne osvrćući se na posledice.

Na drugoj strani želim da naglasim da je Evropa i pored svih mana neophodna, imajući u vidu dešavanja u svetu poslednjih godina.

Kristose, kakva je vaša karijera pre ovog filma? Kako ste vi prošli ovaj period o kome je film pričao?

Uglavnom radim u pozorištu, to je jedini način da preživim u Grčkoj jer naša filmska industrija nije toliko razvijena kao u Francuskoj.

Ja sam takozvani repertoarski glumac, glumio sam skoro svaku ulogu koju možete da zamislite u svim atinskim pozorištima. Sa Kostom sam se zaljubio u film, i nadam se da ću snimiti još filmova.

Ovo je prvi film koji sam rado snimao. Taj period je bio veoma intenzivan za sve. Za vreme krize ljudi su izgubili 25% svojih prihoda.

Film ne bi bio ono što jeste da nije bilo Kristosa. Puno se priča o krizi, dakle šta je ona bila – da biste osetili šta je to kriza morate znati da je između 500 i 600 hiljada Grka sa fakultetskim diplomama otišlo u inostranstvo. Stopa nezaposlenosti je bila oko 26 procenata do poslednjih izbora, sad je to palo i negde je oko 15%. Plate i penzije su pale za oko 40%. Nacionalni dug je bio 327 milijardi evra, malo je snižen, ali kriza i dalje traje.

Danas kada smo preplavljeni pokretnim slikama na svim mogućim uređajima, koji je značaj kinoteke koja čuva stare filmove? Kako da mladog čoveka privučemo da ode u kinoteku kad izlazi 10 novih filmova svakog dana?

Nemam rešenje da privučemo mlade u bioskope, možda da se prave dobri filmovi na temu koja njih zanima. Naravno mora se reći da prolazimo jednu veliku audio-vizuelnu revoluciju. Ponuda sadržaja koju mladi imaju zahvaljujući tehnologiji je beskrajna.

Problem je što mladi stalno surfuju i imaju interesantne sadržaje na svakom koraku. Spremajući se za taj problem koji smo nazreli, neke moje kolege i ja smo predložili vladi da uvede audio-vizuelnu umetnost kao predmet u škole.

Vlada je to sprovela u delo, naravno sistem nije savršen, ali manje više je to uspešno krenulo. Zašto se zalažem za podučavanje filmske umetnosti u školama – podučava se već pozorište, književnost, muzika, a pokretne slike su svuda oko nas.

Naravno ne treba im reći šta treba da gledaju, već ih naučiti kako da izaberu ono što valja. Ne znam da li je to direktan rezultat tih mera, ali u Francuskoj ljudi itekako idu u bioskop, tako da je to imalo rezultata.

Odlazak u bioskop je za mene veliko zadovoljstvo.