Sedimo zbijeni jedno uz drugo u zabačenom, mračnom uglu studentskog kafića, prepunog mladih ljudi, koji su došli da odahnu uz čašicu jeftinog pića, razgovora i blejanja u telefon, nakon napornog, celodnevnog slušanja predavanja na obližnjem fakultetu.

Žana Korolija Foto: Branislav Coka&Aleksandra Ostojić
Žana Korolija
Foto: Branislav Coka&Aleksandra Ostojić

Gledamo se, stidljivo spuštenih brada, ispod obrva jer ako bi širom otvorenih očiju pogledali jedno u drugo, bar na tren, pogledi bi se nam se zamaglili od pare koje nam obome kroz uši izbija od vreline koja se stvara u našim uzbuđenim telima, sklapanje naših usana bilo bi samo pitanje trenutka. Nema sile koja bi mogla da zaustavi tu neminovnost.

Evo još jednog dokaza da niko ne može da izbriše ono što su dvoje ljudi imali. Ljubav ne prestaje. Ona samo menja svoj tok. Kao reka, kako reče Markes. Žar postoji i tinja, sve dok ne dobije dovoljno kiseonika da se opet pretvori u plamen.

Dovoljan je jedan susret da oživi plamen među nama koji nikada nije ni zgasnuo. Samo je prekinut. Nasilno. Ne voljom, no strahom. Što mojim, što njegovim.

Zašto nismo uspeli?

Pitam ga, prećutkujući ostatak rečenice kad je među nama sve isto kao i prvog dana, a pet godina je prošlo od kako smo se rastali.

Nemoguće da je pet! Čini kao da je najviše dve prošlo od tada.

Osmehujem se, ćutke. Drago mi je jer nam je osećaj isti, samo sam ja malo bolja u statistici. Devica, podznak. Htedoh mu reći, naravno, jer kada su osećaji jaki čine nam se bliskima. Opet ta Devica u meni koja voli da objašnjava stvari.

Brišu se godine među nama. Sve je još živo u sećanjima. Obnavljamo ih. Sećamo se svakog trenutka.

I kako sam ga nestrpljivo, lomeći prste, čekala do dojuri kolima iz Crne Gore, mahnito vozeći. Svega par sati, koliko mu je trebalo, činilo mi se kao večnost. I kako mi je zamerao što posteljina nije bila besprekorno zategnuta to prvo veče kad je kod mene prespavao (čuj, možda se neko po njoj vrpoljio pa iskočio kroz prozor kad je on zazvonio!) i spontano se nakon toga uselio, bez pitanja, sa prećutnom saglasnošću. Kao da je to najnormalnija stvar na svetu. I kako mi je doneo paket vode na treći sprat, bez lifta, bez da sam mu to tražila.

Nije to nešto posebno!

Al’ za mene je ljubav kad mi činiš.

I kako je mlatio ćufte u paradajz sosu, koje sam kuvala bar jednom nedeljno. Doduše, krišom donosila od mame, koja čudom nije mogla da se načudi otkud sam ja sad toliko navalila na te ćufte, kad ih nikad pre nisam ni okusila. Ne razumeš ti to, mama, ljubav je to. I što sad više ne volim, kad je sve prestalo. A on se pravio da ne zna i jeo ih sa najvećim uživanjem jer ljubav preko stomaka dolazi.

I priča mi kako me njegovi drugovi i dalje pominju.

Očigledno si ostavila jak utisak na njih. Očarala si ih.

Više nego tebe?!

Nije konstatacija već lukavo pitanje. Ne očekujem da odgovori već da odgovor vidim u njegovim očima. Ćuti. Dovoljno mi je.

I kako je prao sudove, u našoj maloj kuhinji, kao da je to najnormalnija stvar na svetu da muškarac pere sudove, bez teranja i molbe, dok sam ja nemo stajala iza njegovih leđa, s obe ruke držeći zapušena usta, da jecaj ne izleti, dok su se suze nezaustavljivo slivale niz moje drhtavo lice. To je ljubav bila koju sam pokušavala da ugušim. Posle se pravila kao da je to i za mene najnormalnija stvar na svetu jer ako bih povela razgovor o tome, opet bih briznula u plač i on bi znao da ga volim, kao nikada pre. Nikoga.

Nakon drugog pića napadno stajemo. Prestajemo sa razgovorom. On postavlja granicu.

Vozim.

Jer da nije, odvezao bi me u drugom pravcu od moje kuće. Do svoje. A onda…i šta onda?! Sve se opet dešava suviše brzo. Od jedne slike, koja ga je podsetila na onu staru Ž koju zna, preko poruke da sam ga sanjala tokom popodnevne dremke do njegovog dolaska po mene prošlo je nepun sat vremena, tokom kog smo razgovarali i razmenjivali poruke. Jednu za drugom.

Polako, lagano, bez žurbe, dovozi me do kuće. Sve mislim, nadam se skrenuće u nekom drugom pravcu. Pravim se da mi nije ništa, da baš to i hoću. Dok u meni drhti vapaj. Za njim. Vapaj strasne želje. A mislila sam da mi je libido mrtav. Nije. Očigledno je potreban samo pravi muškarac da ga probudi.

On odlazi, a ja ostajem kod svoje kuće. Voljena i sama.

I zašto nismo uspeli?

Zato što smo se plašili. Ja, da ću biti povređena. On, da ću ga napustiti. Oboje pod teretom nekada doživljenih trauma. Nesigurni, kao vrbini prutovi na vetru. Istočnom, hladnom, Beogradskom. Onom što kroz kosti prolazi i mrzne tela, mada gore od ljubavi.

Bilo je suviše dobro da bi bilo istinito.

A šta je gore od povređenosti?

Izneveriti sebe. Podleći strahu. Ispasti kukakvica sam pred sobom.

Kako je tužno doživeti sebe kao neuspeh samo zato što ne uspevaš da živiš svoj puni potencijal.

Kažu da ponekad kada se stvari raspadnu, one, zapravo, dolaze na svoje mesto. Traume naših, takozvanih, neuspeha omogućavaju nam jaču emotivnu vezu rušenjem lažnih kruna naših ega, dajući nam mnogo više empatije i razumevanja za patnje, kako svoje, tako i drugih ljudi, koje smo doživeli zbog svog neuspeha. Često nismo svesni koliko smo diskonektovani od svojih osećanja dok ne osetimo bol zbog izneverenosti sopstvenih osećanja.

Pokušati da ostvariš bilo kakav cilj i usuditi se da propadneš, osetiš bol i patnju zbog gubitka lažne slike o sebi, može da se vidi samo kao uspeh na putu razvoja svog bića.

Dve su osnovne pokretačke sile na svetu – ljubav i strah. Kada se uplašimo, povlačimo se iz života. Kada hrlimo u život s ljubavlju, otvaramo se za sve što život ima da nam ponudi – strast, uzbuđenje i prihvatanje svega toga kao nečega što nam pripada. Ljubav.

Kada veza traje, uzima se kao znak uspeha, ali kada se završi, smeštamo je u korpu za otpatke propalih odnosa.

I posle previše puta ponovljenih nesrećnih dešavanja ili samo zbog niskog samopoštovanja, ne samo da ono što doživljavamo karakterišemo kao neuspeh, nego i sebe doživljavamo kao neuspeh. Naravno, ovo potpuno unižava i negira pravu prirodu čitavog doživljenog ljubavnog iskustva, uključujući i manja ili veća dostignuća na našem zajedničkom putu, a bilo ih je onoliko, kao i stalnog plagiranja karaktera našeg odnosa.

Zašto to radimo, to niko ne zna. A malo je onih koji će za ceo svoj vek doživeti toliko uspeha koliko smo ih mi imali na svom zajedničkom putu. Svaki dan bio je novi doživljaj. Divan i neponovljiv. Svako zajedničko iskustvo podizalo je stepenik našeg odnosa na viši nivo. Nažalost, time je i strah bivao sve veći. I sve teže je bilo preskakati ih jer ih je bilo sve više. Visoko smo pucali nas dvoje zajedno. Daleko dogurali. Podizali lestvicu koju su retki mogli da preskoče posle nas.

Sleže ramenima. Gleda me ljupko, podižući obrve, prema meni naherene glave. Njegovo ne znam lebdi u vazduhu.

Stalno si mi nešto zamerala, prigovarala, zanovetala.

A ja se toga uopšte ne sećam. Moguće je da sam potisnula ili čak toga nisam bila ni svesna. Ono što znam, čega sam sada svesna i čega se jasno sećam je da sam bila ophrvana dubokim strahovima.

Sećam se debele čelične oplate u mom stomaku koja mi nije dopuštala da uzmem ono što mi je nudio. Ne zato što nisam htela i želela, a sam Bog zna da sam želela više no išta na ovom svetu, već zato što nisam mogla da probijem blokadu sazdanu od svojih najdubljih strahova.

Sećam se jeze koja me je prožimala noćima dok sam spavala u njegovom toplom zagrljaju. Bolje rečeno, pokušavala da zaspim, ostajući da bdim, ne mogavši oka da sklopim noćima. Od lepote. Od neverovanja da se to meni dešava.

I tako noćima, zaredom.

Jer takvu topline, bliskost, nežnost, posvećenost i obožavanje nisam nikada u životu pre njega osetila. I kako sad da sve to prihvatim kad mi je strano?! Kako da znam da je iskreno i samo meni namenjeno?! Kako posle decenijskog zarobljeništva u ponoru sopstvenih strahova da nisam dovoljno dobra, odjednom, preko noći, samo par dana nakon što sam naglavačke iz stana izbacila svog višegodišnjeg emotivnog mučitelja i invalida po svojstvu, da prihvatim da jesam dobra, njemu najbolja od svih, vredna njegove ljubavi, obožavanja i potpune posvećenosti?!

Kako da znam da sve to nije samo san i da jutrom, uz prve zrake Sunca, neće nestati?

Kao sablast. I on i osećaj koji stvara u meni. I reči kojima ogrće zaštitno, zlatno ruho preko mojih nejakih ramena. I pogledi kojima me miluje. I obećanja.

O, ne, tek to ne mogu da slušam jer nikada se do sada nisu obistinila pa što bi sad! Ne mogu to da izdržim. Lakše mi je da pobegnem. A prazninu u stomaku, koja me prožima, punim gomilom slatkiša. Halapljivo trpam u sebe sladoled, banane i Plazmu. U slojevima. Gutam, bez daha, tražeći spas.

Od čega?!

Ljubavi, kakvu do sad nisam osetila. Strana mi je. Ne znam šta je to. Kako da izađem na kraj sa njom?! I šta ako opet budem povređena?! Ma, znam da hoću, samo je pitanje vremena. Bolje što pre da sve ovo nestane, manje će da me boli nego kad se previše naviknem na sve ovo dobro. Najbolje. Kako nikad do sad nisam osetila.