Bilo je krasno!

Najpe oni kliše odgovori na kliše pitanja: put nije bio naporan ni malo, gužve na granici nije bilo, domaćin je bio ljubazan, smeštaj tačno kao na slikama. More i borovi neponovljivo mirišu.

Foto V. Kostić

Nisam nikad bio na Istri (vodim i dalje polemiku da li je pravilno “na Istri” ili “u Istri”). Koncept letovanja je dosta drugačiji od Šurda_Halkidiki_Giros_Feta_Tzatziki letovanja. Tome, po mom zaključkiu, doprinose tri faktora: priroda, gosti i domaćini.

Foto V. Kostić

Da krenem od gostiju, jer to je prvo što sam primetio. Moja deca deluju kao neartikulisani Modli u gostima kod Pipi Duge Čarape. Deca iz srednje i zapadne Evrope su ili kondicionirana ili piju neke sedative on regular basis. To, bre, ni da drekne, ni da pretrči preko tuđeg peškira.

Foto V. Kostić

Adolescenti i odrasli su zavaljeni na svoje peškire, na uredno podšišanom travnjaku, pod stoletnim borovima i igraju Uno ili čitaju Umberta Eka. Poneko izvadi šargarepu iz Tupperware kutije i sladi se nekoliko minuta.

Foto V. Kostić

Dosta su rasterećeni i iskreno su doši na odmor. Ne da prošetaju manikir, frizuru i maramu ili beach body koji su klesali cele zime, već da odmore glavu. Pred kraj dana smotaju svoj portabl mobilijar i lagano prošetaju  dva kilometra.

Foto V. Kostić

Zašto toliko? Zato što je prilaz plaži, na manje od 10 minuta hoda, moguć samo gostima hotela. Iako je plaža otvorena za sve, ova, u najsjajniju foliju umotana, diskriminacija mi je bila interesanstna.

Foto V. Kostić

Dobar je i osećaj gaziti po kamenu koji je neki Rimljanin odlučio da postavi baš tu i baš pod tim uglom. Iako je Poreč mali, nije prevelika gužva, može se naleteti na pustu uličicu, i dvorišta koja kriju ko zna šta.

Foto V. Kostić

Ima jedan poluhaustor, čiji je ulaz potuno zatvoren belim rešetkama, u romb rasporedu. Iza rešetaka su zabodena hrvatska i EU zastava. Zatočenici sjajnije budućnosti, koje nema.

Foto V. Kostić

Ima ljupkih drvenih žaluzina, starih smokava, naravno, ali i praznih i trošnih kamenih dinosaurusa. Ima i mikroproplanaka, koji su iskorišćeni za bioskop na otvorenom ili su po njima pobacani jastuci, pa ljudi pijuckaju i slušaju muziku. Ima i Eufrazijeva bazilika, ali o tome može posebna priča. Ima i jedan beli Fića parkiran na jednoj nizbrdici.

Foto V. Kostić

O utisku koji su meštani ostavili na mene nisam baš siguran. U jednom trenutku mi sva ta ljubaznost deluje fake. Mada, verovatno su ljubazni po zadatku, tj. samo rade svoj posao, a ja zakeram.

Foto V. Kostić

Uspeli smo da obiđemo i Pulu i Rovinj i Motovun i još neki rezervat i dva kampa. Da sam ekscentirčni bogataš, stao bih na pola puta do Motovuna, u Višnjan, jeo bih i sireve, pio Malvaziju i njuškao tartufe. I ne verujem da bih našao zamerku.

Foto V. Kostić

Poreč Open Air festival nudi pristojnu večernju zabavu i taj aspekt odmora mi je nedostajao na Halkidikiju. Šta ću kad nisam ljubitelj grčko-srpskih večeri, koje se svode na ospkurne sirtaki numere i grčke/srpske obrade srpskih/grčkih pop hitova.

Foto V. Kostić

Da, još jedan detalj. Nekako nepristojno mi deluju ljudi koji parkiraju svoja plovila šestocifrenih vrednosti, izvade ohlađeno belo, spuste pozamašna telesa u belu, tapaciarnu kožu i nehajno pomeraju prstić. Svita momentalno shvata da se činija sa kavijarom prazni, pa lete da je dopune.

Foto V. Kostić

Nije u redu što na rivi nema slikanja na magarcu, već su tu samo zmija i dva amazonska papagaja. Zanimljivo je što se tokom našeg boravka desio i deveti Festival srpske kulture. Nažalost, ili na sreću, zakasnili smo na nastup, pa smo ispratili samo vrhunac večeri. KUD Branko Radičević, jelek, anterija i opanci, harmonika i kolo, simbolično na Trgu slobode.

Foto V. Kostić

Povratak za Beograd smo odradili preko Ljubljane. Nismo imali previše vremena, ali ta tri-četiri sata tamo smo iskoristili da pređemo preko Ljubljanice nekoliko puta i da se popnemo na Ljubljanski grad.

Foto V. Kostić

Dosta šizofreno deluje činjenica da je nekad u istoj državi živeo moj pradeda, iz sela u istočnoj Srbiji, i neki Janez, koji je kresao grane u dvorištu zamka. To su dva različita sveta oduvek bila.

Foto V. Kostić

Eto, tako nekako je bilo. Dobro potrošeno vreme, lepih 1800 km i dovoljno toga neistraženo, da bismo se vratili i sledeće godine.