Evo – treći je na putu. O, mili moj druže, ti li si to s kačketom zgužvanim nad pogledom olovnim?

  1. Blok

Svako ko je 24. oktobra 1917. godine bio u prilici da na bezljudnim i nečovečnim  petrogradskim avenijama ušmrkava kokain zna da čovek uopšte nije car prirode.

kristalni-svetCar prirode ne bi nameštao dlan nalik indijskoj mudri, pokušavajući da sićušnu startnu površinu na noktu palca zaštiti od memljivog vetra. Car prirode ne bi drugom rukom pridržavao ivicu kapuljače koja pada na oči. I ono do čega car prirode sigurno ne bi došao  jeste ponižavajuća neophodnost da zubima pridržava smrdljive kožne uzde, očekujući svakog trenutka od tupog ruskog konja veliki prostakluk, koji je Dmitrij Sergejevič Mereškovski odavno predskazao.

– I kako ti samo ne dosadi, Jurije? Danas ušmrkavaš već peti put – reče Nikolaj, sa žaljenjem pogađajući da mu drug ni ovog puta neće ponuditi da se posluži.

Jurij skloni sedefnu kutijicu u džep šinjela, zamisli se na trenutak i najednom snažno obode konja čizmama u bokove.

–  Hhha!  Za  njim  svud  konjanik  bronzani!  –  povika i s  teško-zvonkim treskom polete  duž prazne i tamne Špalerne. Zatim, ubedivši nekako svog konja da prikoči i okrene se, on odgalopira do Nikolaja; usput nevidljivom sabljom poseče firmu apoteke i čak pokuša da  propne konja, ali kao odgovor na njegova nastojanja ovaj sede na zadnje noge i krenu da uzmiče duž čitave ulice pre ma izlogu poslastičarnice, oblepljenom istovetnim žutim reklamama za limunadu: brkati junak s georgijevskim krstovima na grudima, malčice pognut da ga ne bi pogodile krhotine granate koja je upravo eksplodirala na nebu, pije iz visokog pehara pod pogledima dveju ovlaš nacrtanih lepotica, sestara-milosrdnica. Nikolaj je s nekim već razmatrao idiotizam i otrcanost tog plakata, po čitavom gradu nasumice izmešanog s eserskim i boljševičkim lecima; sada se zbog nečega setio brošure Petra Uspenskog o četvrtoj dimenziji, štampane na lošem novinskom papiru, i zamislio je konjsku zadnjicu kako se pomalja iz praznine i izbija limunadu iz ruke umornog ratnika.

Jurij najzad izađe s konjem na kraj i posle nekoliko pirueta nasred ulice uputi se prema Nikolaju.

– Pritom obrati pažnju – obnovi on prekinuti razgovor – svaka kultura predstavlja upravo paradoksalnu celovitost stvari koje na prvi pogled nemaju nikakve veze jedna s drugom. Postoje, naravno, paralele: zid koji prstenasto okružava antički grad i okrugli novčić, ili brzo savladavanje ogromnih rastojanja uz pomoć vozova, haubica i telegrafa. I tako dalje. Ali glavno, svakako, nije to, nego što se svaki put ispoljava neko neraščlanjivo jedinstvo, neko načelo koje samo po sebi ne može da bude formulisano, bez obzira na krajnju jednostavnost.

***

Odlomak iz knjige Kristalni svet, Viktora Peljevina, Laguna, 2015