Kako ste reagovali na vest da je „Vetar“ uvršten u nacionalnu takmičarsku selekciju na 45. Festu? Da li ste inače ljubitelj našeg najpopularnijeg filmskog festivala?

Drago mi je da je Fest u poslednjih par godina napravio prostor za domaće filmove koji aktuelnom momentu doprinose intimnošću svog sadržaja i perspektive. To smatram prvenstveno zaslugom Mladena Đorđevića, jednog od retkih ljudi koji se ne plaše da stanu iza sopstvenog stava i izbora, a koji ima volju, inteligenciju i snagu da se za njih bori. Ohrabrujuće je da institucija poput Festa ima i poneku takvu osobu na pozicijama koje je bitno određuju. Nadam se da će barem ovako ostati.

Vetar

„Vetar“ ste snimili prema priči scenaristkinje Ane Rodić, „Zmajevi“, o sazrevanju jedne mlade devojke tokom letnjeg raspusta. U kojoj meri je to ekranizacija, a koliko ste možda uneli neke detalje iz svojih sećanja na adolescentsko doba?

Jedno od meni veoma bitnih iskustava i izazova pri radu na “Vetru” je upravo to, nečije reči pretačem u svoje slike. Ja sam se obavezala da ću dijaloge u Aninoj priči slediti doslovno. Samim tim i fabulu, i ukoliko biste hteli, ne možete da zaobiđete. Jezik filma, međutim, služeći se isključivo vizuelnim sredstvima kao i zvukom nevezanim za dijalog, ima prostor unutar kog na osnovu napisane može da da u potpunosti svoju, odnosno moju intimnu autorsku priču, ne menjajući onu koju je napisala scenaristkinja. To iskustvo prožima sve aspekte rada na “Vetru”: montažu slike sa Jelenom Maksimović, saradnju sa direktorom fotografije Igorem Đorđevićem, dizajn zvuka sa Jakovom Munižabom, rad na osmišljavanju kostima sa Draganom Dobrić, na muzici sa Majom Ćurčić, kao i na produkciji koju je iznela Jelena Angelovski.

U ovo surovo vreme, da ne nabrajamo političke i društvene probleme, Vi se bavite intimnim temama, kao i u prethodnim filmovima („Ljuljaška“, „Okean“). Šta stoji iza tog opredeljenja?

Ja imam pravo da razmišljam o prirodi stvarnosti, bez obzira što sam iz zemlje u tranziciji. Priroda stvarnosti, na primer, toliko je fascinantna. Jednom sam sedela pored Skadarskog jezera dok je duvao vetar koji je krivio krošnje drveća i zvučao kao da može sve pred sobom da odnese, iako nije. Taj momenat postavlja sva politička previranja u mizernu perspektivu koja im pripada i smatram ga neprocenjivo vrednim dočaravanja.

Zašto ste odlučili da snimate sa glumcima koji nisu profesionalci. Kako ste ih pronašli, kako ste sarađivali i koliko su oni doprineli autentičnosti filma?

Mene očarava odvažnost nekoga ko prvi put stane pred filmsku kameru, bez prethodne obuke. Protagonistkinja, Tamara Stajić, na primer, izuzetno je tiha osoba koja, kao što je u “Vetru” pokazala, breg roni. Erolla Bilibanija, koji nosi ulogu oca, znala sam kao jednog od ljudi koji drže Dokufest u Prizrenu, festival koji za mene predstavlja jednu od sve ređih potvrda da snaga čovekove volje i entuzijazma ima prostor svoje borbe u kom može da pobedi. U odnosu koji lik Saše ima prema njegovom liku bilo mi je potrebno poštovanje, a znala sam da će oštri receptori Darka Kastratovića, koji nosi ulogu Saše, da pronađu puno razloga za to u Erollu. Tamaru Pjević sam “upoznala” preko fotografije na kojoj joj je telo uhvaćeno u nekom neverovatnom plesnom položaju. Prvi susret je višestruko potvrdio da je ta talentovana, pametna devojka član naše ekipe, Darku odlična glumačka partnerka a nama odličan drugar.

Pored toga, odnos dokumentarnog i igranog me na mnogo načina intrigira. Krojenje igrane priče realnim elementima bitno razotkriva prirodu tog odnosa. Granica između dokumenta i fikcije, bilo na filmu ili u stvarnosti, izuzetno je tanka. Rad sa ljudima koji se ne bave profesionalno glumom daje posebnu perspektivu na krhkost ove podele. Rad sa profesionalcima takođe, ali mi je trenutno ovakav pristup toj temi bio interesantniji.

Vaš film je posle premijere na festivalu u Torinu kritika dovela u vezu sa atmosferom u delima Erika Romera, Takešija Kitana… Da li vam takva poređenja gode?

Dan nakon premijere u Torinu moj inbox je bio zatrpan mejlovima sa linkovima kritika koje su izašle o “Vetru”. Bile su tu i dve, tri negativne kritike ali je brojnost, kojoj su i one doprinele, bila možda najveći pokretač radosti, kako moje tako i cele ekipe. Inače, čudno je kada čitate ozbiljnu kritiku sopstvenog rada. Mislim da se ne poistovećujem ni sa jednom.

Koje autore, domaće i strane, smatrate bliskim u smislu stila, filmske poetike?

Kratki filmovi Ivana Kaljevića, koje sam samo jednom imala priliku da pogledam, na VHS-u koji je posle toga ukraden zajedno sa dragocenom kolekcijom audio kaseta moje drugarice Jelene Spajić, doneli su mi pored oduševljenja i saznanje da film može da bude i moje sredstvo izražavanja. Francuski Novi talas u sebi otprilike nosi sve što ja želim od filma kao stvaralac.

Kako vaš autorski pristup bez kompromisa prolazi u sudaru sa produkcionim okolnostima u našoj zemlji?

Mislim da bih lako mogla biti srećna i, na primer, gajeći paradajz. Nisam sigurna kada će to biti jedina prava odluka. Do tada stvarno ima smisla pokušavati.

„Vetar“ je jesenas prikazan u Beogradu, na Festivalu autorskog filma. Kakve su bile reakcije prvih domaćih gledalaca, a šta očekujete od publike Festa?

Za sada je u Beogradu film imao priliku da vidi veoma mali broj gledalaca, a čini mi se da će kapacitet projekcije na Festu takođe biti popunjen uglavnom bliskim ljudima. Nisam sigurna koliko je moguće odvojiti se od utiska koji oni imaju znajući koliko je entuzijazma, vere i truda bilo potrebno ne bismo li napravili ovaj film. Mnogi su na neki način, manje ili više, i učestvovali. Šta znam, nadam se da će domaća kulturna politika malo više da se okrene plasmanu domaćeg filma, a sa mnogo više vere u potencijal publike. Doduše, “Vetar” je domaći samo po državljanstvu većine učesnika. Film je veoma skup proizvod. Srbija svojata pravo nad našim radom, a ispadne da joj ga mi, nastavljajući da radimo, i dajemo.

Da li je u planu bioskopska distribucija „Vetra“? Ima li u Srbiji prostora za nezavisni film?

Jeste i videćemo.