Samoća kao primarni oblik egzistencije, koja je istovremeno i izbor i usud, jedno je od osnovnih ljudskih stanja i osećanja.

Samoća u takvom kontekstu može obuzeti čoveka i u ratnom okruženju, bez obzira na to što se rat pojavljuje kao kolektivni sudar armada, nacija i predstavlja mešavinu razaranja i bučnog uništavanja, vriske i eksplozija na frontu a patnje u pozadini.

U sredu, 15. marta, na sceni Bitef teatra u Beogradu, očekuje nas premijerno izvođenje predstave rađene u saradnji sa Srpskim narodnim pozorištem iz Novog Sada, pod nazivom Tri lica samoće. Tekst Tri lica samoće posvećen je ženama okruženih ratom. Ono što dodatno otežava život i gura još dublje u izolaciju i samoću jeste to što ih je rat zatekao u vrlo netpičnim okolnostma, u sredini koja se u ratu bori protiv njihove domovine.

Ove tri priče, koje svaka na svoj način boji određenu sliku stradanja i samoće, više su način postojanja, oblik ekstremne egzistencije koji nadilazi ljudski bol i uzdiže se iznad patnje.

Miloš Latinović, dramaturg, kaže da je rat za pojedinačno biće vrhunska samoća.

Mesto dešavanja ovih priča izmešteno je sa prve linije fronta, izvedeno iz te halabuke i poznatih zvukova rata i pomereno malo dublje. Možemo reći, čak daleko od frontovske buke i prilično jednostavnih pravila koja rat propisuje: ubij ili ćeš biti ubijen.

Glavne junakinje komada, koji sam prvobitno pročitao i uslovno nazvao „Tri žene“, personifikuju nemoći pojedinca pred najstrašnijim licem rata – tugom i samoćom. Zatičemo ih u dubokoj pozadini, i to u urbanoj sredini koja gotovo da ne mari za stradanja, ne sažaljeva, izbegava solidarnost. Storija postaje još tegobnija kada se utvrdi da „lice samoće“ ne pripada toj strani ili je zatečeno ni na čijoj zemlji.

Kako kaže Latinović, pred nama je priča o ličnom izboru za koji će neko drugi, neko silniji, „utvrditi“ da je pogrešan. Takav je slučaj i sa Srpkinjom, srećno udatom za građevinskog inženjera, mladog Hrvata koji je završio studije u Gracu, gde su se upoznali i zajedno došli da žive u Zagreb. Njega će austrijska kruna pozvati da vojsci doprinese projektovanjem i trasiranjem puteva na Istok. U početku komšiluk, prijatelji, muževljeva rodbina je sažaljeva, bodri, podržava, pomaže, ali kako rat postaje sve gori, vremenom sve više ljudi gubi živote kao i njen muž, i okolina menja lice. I kad stigne pobednička vojska u Zagreb, ona će biti na dvostrukom gubitku, osim što je izgubila muža, njen gubitak je i to što je žena stradalog neprijatelja nove države.

U Beogradu živi Mađarica, žena bez formalnog obrazovanja, koje joj i ne treba zbog posla kojim se bavi. Nju će rat dugo mimoilaziti, najpre zato što je niko ne primećuje, potom zato što su u Beograd ušle jedinice kraljevstva kome i Mađarska pripada, a na kraju, kada se vrate pobednici, nju i dalje niko ne primećuje. Ona opslužuje razne vojske i u svakoj se zadesi po jedan čovek, oficir, koji joj je draži od ostalih. Kad ode jedna a stigne druga vojska, tako, prokleto, normalno. Samoća je za nju nešto što će kratko trajati i sigurno proći, a ima svoju cenu. Dok ona sama ne oseti potrebu da plati za nečiju slobodu ili život, ne videći da je njen u opasnosti.

Treća junakinja je Ruskinja, u Sremskim Karlovcima, koja zbog ljubavi napušta sve, uništava kanone običaja, prenebregava strogoću vaspitanja u Rusiji, te prelazi pola Evrope da bi u Srbiji ostala sama tokom rata koji je, kao zla kob, prati u stopu. Njen život ide ka neumitnoj propasti, ali je stradanje drugih, u stvari, uvodi u novu priču, bez imena, zanimanja i bez prošlosti.

Njena samoća je bez imena.

Ovaj materijal nastao je u želji da se obeleži 100 godina Velikog rata, ali ne kroz važne godine i ličnosti ili slavne bitke, nego ukazujući na patnje takozvanog malog čoveka, koji tiho a neumitno strada u svakom ratnom vihoru. Intencija da to budu žene, aludira na njihovu nezaštićenost i nemoć da se suprotstave „muškim igrama“.

Žene i deca su, u stvari, najveći gubitnici u svakom ratu, čak i onom koji nije objavljen. Svakodnevno se u to uveravamo, zaključuje dramaturg Miloš Latinović.

Prva repriza predstave igra se 16. marta, takođe, u Bitef teatru.