Možete li da zamislite da ste ćerka ili sin nekih drugih ljudi koje (ne) poznajete, sasvim drugačijih od vaših roditelja?

Ili da su vaša deca, takva kakva jesu, deca vama (ne)znanih ljudi sa kojima ne delite ništa važno? Ne možete? Naravno. Svi smo mi, sasvim logično, ćerke i sinovi upravo svojih a ne nekih drugih roditelja. Iako nam se ta logičnost nekada učini nelogičnom.

Marina Drobnjaković, dipl. psihološkinja i psihoterapijska savetnica

Od svojih smo roditelja i na njih ličimo čak i kada se svojski trudimo da budemo, biramo ili radimo značajno ili sasvim drugačije od njih. Kao žene i muškarci, partnerke i partneri, majke i očevi. Bez prethodnog iskrenog i prihvatajućeg pristupanja toj činjenici, nemoguće je eventualno konstruktivno odstupanje od nje.

Gledam, slušam i čujem roditelje sa kojima radim, ali i one sa kojima ne dolazim u kontakt i komunikaciju na taj način. Razumevajući njihovo poimanje, razumevanje i praktikovanje roditeljstva, te slušajući o njihovoj deci od njih, pretpostavim (za sebe, naravno) razvoj i buduće formiranje njihove dece. Tačno, ispostavi se. Kako sam sa strane i u neutralnoj poziciji, značajno mi je lakše da sagledam, prepoznam, uvidim, povežem pa i pretpostavim srodno, zajedničko i isto a buduće.

Roditeljima je, iz razloga subjektivnosti i emocionalne uključenosti u roditeljsku ulogu teško da budu objektivni. Zato se za pomoć i obraćaju nekome ko jeste i dužan je da bude. Nekome ko može voditi kroz proces razumevanja, omogućavajući ga, olakšavajući i podržavajući. Razumevanje je temelj svega predstojećeg – orijentisanja, opredeljivanja, odlučivanja, upravljanja, menjanja.

Photo by Rhone on Unsplash

Ta jedna majka, sada u svojim ranim tridesetim godinama, bila je osetljivo i dete na svoju ruku. Maštovito i kreativno. Dete koje je živelo u kompletnoj, funkcionalnoj, srećnoj, osobenoj i podržavajućoj porodici. Teško je podnosila period osnovne škole, nije osećala da pripada i uklapa se. Nije bila od onih popularnih u razredu i školi, sledila je svoje i sebe a ne masovno, tipično, prosečno i očekivano.

Iz tog je razloga jedva dočekala da završi osnovnu školu. Sada jedva čeka da njena ćerka, jednako osetljiva i osobena, završi osnovu školu. Ćerka, dakle, deli (i ponavlja) majčino iskustvo dobre, senzitivne i osobene devojčice koja se ne uklapa i protiv koje se udružuju. Iskustvo devojčice kojoj je lakše da nacrta svet kojem oseća da pripada, nego da živi i funkcioniše u ovom. Devojčica, kao i njena majka, odrasta u atmosferi ljubavi i topline, pažnje, podrške, prihvatanja, razumevanja i uvažavanja.

Photo by Alexander Dummer on Unsplash

Svoju porodicu, verovatno, oseća kao najsigurnije mesto za život. Kada je bila devojčica, njena je majka, takođe, u svojoj porodici nalazila utočište i spas od svega i svih koji su spolja remetili dobrostanje i osećaj sreće. Porodica jeste i trebalo bi da bude baza, oslonac i oaza svega dobrog. Sigurna luka iz koje isplovljavate i kojoj se rado vraćate. Ne bi, međutim, trebalo da bude mesto ka kojem trčite, bežeći od drugih.

Vaspitavajući, roditelj polazi od sebe i svojih iskustava. Od svega onoga što (ne) želi da ponovi, osvrćući se na roditeljevanje svojih roditelja. Stoga, ne može naučiti nečemu čemu i sam nije naučen. Nedruštven roditelj svoje dete ne može naučiti društvenosti. I obrnuto. Roditelj koji je sa ljubavlju i uživanjem bio dobar učenik i student, svom detetu neće moći preneti veštine „zabušavanja“ u školi i eskiviranja nje.

Onaj koji je živeo i živi zdravo, ili se bavio i bavi se sportom, neće moći biti primer zavisnosti od nezdravih supstanci ili rizičnih aktivnosti. Ali je moguće da će onaj koji je bio i ostao pušač svom detetu reći da je to što on puši „nešto drugo” i izričito mu zabraniti, nakon što dete izrazi želju ili radoznalost za cigarete. Roditelji to rade. U nedostatku argumenata nevešto vode i završavaju razgovore, pozivajući se pre svega na svoju poziciju i ulogu.

Neko bi sada rekao da ne žive zdravo oni partneri koji su upućeni isključivo jedno na drugo, ne izražavajući želju i potrebu za bliskim prijateljstvima. Knjige bi se složile sa njima, međutim – toliko je načina življenja koji se u praksi pokazuju funkcionalnim, udobnim i željenim, da je sasvim nevažno to što ih kao takve knjige ne prepoznaju i ne navode. Da, poželjno je da osećate potrebu za još nekim osim za partnerom i članovima porodice. I poželjno je da ne radite sve i uvek zajedno sa partnerom ali, ako zbog načina na koji živite niste u problemu – problema nema i sve je u redu.

Terajući se na nešto što vam ne nedostaje, nećete postati zadovoljniji ni ispunjeniji nego što jeste. Naravno, možete da pokušate i da budete sasvim iskreni sa sobom i prema sebi i proverite radi li se o tome da nešto zaista ne želite i nije vam potrebno, ili u pozadini neopredeljivanja za to nešto stoje razlozi sa kojima izbegavate da se suočite.

Bilo da već jeste ili tek planirate da postanete roditelj, šta je za vas dobro roditeljstvo? Šta roditelja čini dobrim roditeljem? Koje i kakve misli, osećanja i ponašanja? Kakvu relaciju, po vama, dobar roditelj ostvaruje sa svojim detetom? Čega bi u odnosu roditelj – dete obavezno trebalo da ima? I čemu u tom odnosu nikako nema mesta?

Čemu bi današnji roditelj trebalo da nauči svoje dete?

Kako se i koliko današnji stilovi roditeljstva razlikuju od nekadašnjih? U poređenju sa roditeljima nekih prošlih vremena, šta su današnji roditelji nastavili, a šta prestali da praktikuju? Jeste li svesni stvari po pitanju kojih (ne) želite da budete poput svojih roditelja? Šta biste voleli da su vaši roditelji radili drugačije, više ili bolje?

Šta su za vas potencijalne opasnosti roditeljevanja? Znate li šta ćete i kako ćete u slučaju da se dogodi da upadnete u neku od „zamki” roditeljstva? Šta biste voleli da naučite o sebi bivajući roditeljem? Kako će vas iskustvo u roditeljskoj ulozi unaprediti i učiniti boljim?

Lično, izuzetno su mi inspirativne porodice koje život žive po svom. Onako kako žele i osećaju. Porodice koje žive slobodu izbora i kreiranja sopstvenih pravila. One koje komuniciraju vlastitost, autentičnost, zajedništvo i bliskost.  Međutim, u vezi sa autentičnošću postoji jedan, uslovno rečeno, problem.

Autentični jedino možete biti i najbolje je da budete, ali, u atmosferi današnjeg zadržavanja sebe za sebe i sveprisutnog straha od bliskosti, vezivanja i prepuštanja, oslobađanje autentično svog može se učiniti i ispostaviti istinski teškim. Birajući autentičnost, rizikujete neprihvatanje, povređenost, napuštanje, odbacivanje, kritikovanje pa i osuđivanje. Rizikujete ih i ako autentičnost ne izaberete. Stvari stoje tako da je život rizik po sebi. Zašto onda ne biste izabrali da ga živite u skladu sa sobom?