Odlučivanje na majčinstvo je, bez dileme, odlučivanje na ulazak u jednu od (naj)važnijih i (naj)zahtevnijih životnih uloga.

Ipak, iako je postajanje majkom vrlo zahtevna, ozbiljna i odgovorna stvar, može se dogoditi iz raznih razloga, pa i onih ne tako dobrih i zdravih.

Marina Drobnjaković, dipl. psiholog i psihoterapijski savetnik

Recimo, žena može odlučiti da rodi dete kada već ne može da pronađe odgovarajućeg partnera. Može se odlučiti na trudnoću sa željom da spasi, sačuva i unapredi kvalitet partnerskog ili bračnog odnosa. Može odlučiti da postane majka jer joj to u datom trenutku odgovara, jer ima vremena za posvećivanje detetu, nije zaposlena ili, pak, procenjuje da je pravo vreme za pravljenje pauze u poslu. Može odlučiti da postane majkom jer njen biološki sat preglasno otkucava ili zato što je to „podrazumevani”, „očekivani” i sledeći „logičan” korak u „napredovanju” veze sa partnerom.

Mnogo je, dakle, onih nedovoljno dobrih i pogrešnih razloga i motiva koji mogu stajati u pozadini odlučivanja žene na majčinstvo. Zapravo, svi oni razlozi i motivi koji se ne tiču osećanja potrebe i čiste i isključive želje za postajanjem majkom – nedovoljno su dobri ili pogrešni.

Štaviše, moglo bi se reći i da su sebični, jer ne znače želju za detetom kao takvu, već odlučivanje na dete iz ovih ili onih racionalnih, logičnih ili interesnih razloga.

Potrebu i želju za detetom žena može osetiti i kada nema partnera i ta je želja, rekla bih, najiskrenija.

Ne, ona ne znači odlučivanje na trudnoću „kada se već nema partner”. Znači želju za detetom kao takvu i posledično traganje za odgovarajućim partnerom.

Danas, sve češće, možete naići na novinske tekstove i razgovore u televizijskim emisijama o odlučivanju žena na zamrzavanje jajnih ćelija i rađanje u zrelijim godinama, posle 40. godine. Možete čitati i slušati reči žena koje govore o nespremnosti za rađanje u trenutku u kojem sada u životu jesu, jer kraj sebe nemaju adekvatnog partnera, oslonac u sigurnom i dobro plaćenom poslu, ili su, pak, u poslu kojim se bave na vrhuncu kreativnosti, postizanja i uspešnosti i ne žele, ili strahuju, da povoljno poslovno vreme ugroze opredeljivanjem za majčinstvo.

Dobar trenutak za rađanje danas nikako da se prepozna.

Nikako da se steknu i ispune potrebni uslovi. I nikako da se na roditeljstvo odluče oni parovi koji su potrebne uslove odavno stekli – imaju jedno drugo, reproduktivno su zdravi, dugo su zajedno i vole se, žive u prostoru koji plaćaju novcem koji su zaradili i ne nameravaju da se razilaze.

Mnogi od njih imaju psa za psom. Prvog u nizu su, među ostalim razlozima, uzeli sa namerom da se pripreme za roditeljstvo, ali – pripremljenost nikako da prepoznaju i osete.

Uvek sam zagovarala i zagovaraću važnost slušanja sebe i rukovođenja sobom, svojom merom i potrebama. Važnost prepoznavanja trenutka lične zrelosti i spremnosti na (veliku) promenu ili donošenje (važne životne) odluke.

Međutim, u vezi sa odlučivanjem na majčinstvo nevolja je u tome što se vreme prepoznavanja lične želje, zrelosti i spremnosti može poklopiti sa isticanjem ili prolaskom biološki optimalnog ili mogućeg vremena za to.

Žena pred sobom nema sve vreme sveta za odlučivanje na rađanje deteta i toga je potrebno da bude svesna. Naravno, osvešćivanje lične spremnosti za bilo šta i bilo koga je vreme na kojem je potrebno zahvaliti. Ipak, kako je odlučivanje na roditeljstvo odlučivanje na odgovornost, posvećenost i ulogu koja je trajna i ne prestaje, mislim da je razmišljanje o sebi kao majci ili ocu kroz pet, deset i više godina u trenutku prepoznavanja i imenovanja spremnosti i želje za roditeljstvom, važno koliko i samo prepoznavanje trenutka spremnosti i želje, ako ne i važnije. Posebno u zrelijim godinama.

Mnoge žene i muškarci „planirajući” roditeljstvo ostaju isključivo u sadašnjosti. Shvataju da žele dete sada, odgovara im sada, mogu sada ili je zgodno sada.

Ne razmišljajući o sebi i ne zamišljajući sebe kao roditelje u budućnosti, roditeljstvo, zapravo, ne planiraju.

Sa jedne strane, odlučivanje na roditeljstvo u godinama 40+ svakako pretpostavlja ličnu i profesionalnu zaokruženost i zrelost, te posledičnu sabranost, odgovornost i mir u roditeljskoj ulozi.

Ipak, žena koja rodi prvi put u 43. godini ili kasnije, u 60. godini biće majka maloletnog deteta. U 42. godini se može osetiti spremnom i dovoljno mladom za majčinstvo, ali i zaboraviti da jednako spremna i dovoljno mlada neće biti kroz deset ili više godina.

Može zaboraviti da zastane i postavi sebi pitanja kao što su: „Kako sebe kao majku vidim kroz 10, 15 ili više godina?”, „Šta će mi godine koje dolaze dati, a šta uzeti od majčinstva?”, „Mislim li da ću umeti i moći sa adolescentom u svojoj 60-oj godini?” i „Šta mislim i osećam pri pomisli na imanje maloletnog deteta na kraju svog radnog veka?”

Otvoreno i iskreno suočavanje sa ovim pitanjima čini se neophodnim i vrlo važnim. Ako ne smete da ih postavite sebi ili ne želite da ih čujete od drugih, znajte da i to nešto znači.

Odnosi koje ostvarujemo sa drugima, za razliku od odnosa koji imamo prema sebi i sa samima sobom, pretpostavljaju svesnost i promišljanje i o potrebama, očekivanjima i željama druge osobe.

Dete zahteva i očekuje da budete tu za njega svojom ljubavlju, negom, pažnjom, primerom, vremenom i energijom, onim najboljim od sebe što možete da mu date i čemu možete da ga naučite. Očekuje da budete tu za njega zauvek, da može da računa i osloni se na vas.

Opredeljivanje za majčinstvo u različitim životnim dobima nosi sa sobom različite prednosti ali i moguće otežavajuće okolnosti, o kojima je posebno važno promisliti i imati ih u vidu.

Nekada je najbolja moguća odluka koju možete doneti ona koja zahteva da sačekate i „zaokružite još taj jedan krug” pre otvaranja novog životnog poglavlja. Nekada je najbolja moguća odluka ona koja se ne čini razumnom i najboljom mogućom, jer previše odvažno šapuće da je pravo vreme baš i upravo sada.