Ne mogu više da sedim u kući. Sve češće izlazim s namerom da prošetam i odmorim mozak od gledanja televizije i onih užasa kojima nam po ceo dan ispiraju mozak, ali se, ko zna zbog čega, s ulice vraćam još umorniji.

Priznajem da nisam od onih koji su baš radni i vredni. Imam blizu pedeset godina i živim sa starom majkom. Otac je poginuo na pruzi još dok sam bio mali. Zgazio ga voz. Da li namerno ili slučajno, to se na pruzi teško može utvrditi.

Lazar Ristovski Foto Milan Josipović
Lazar Ristovski
Foto Milan Josipović

Ispostavilo se da je moj otac bolovao od depresije i da je u trenucima kada ga je to opako, i na prvi pogled ne tako teško psihičko stanje, ščepalo svojim bolnim i reumatičnim prstima, šetao prugom i verovatno razmišljao o samoubistvu.

Ja nisam depresivan. Ja samo volim da se osamim i posmatram svet nekako sa strane. Kao da svetu isključim ton, pa ostane samo slika. Posmatram ljude. Gledam ih kako razgovaraju, ali ih ne čujem. Gledam ih kako gestikuliraju, kako mrdaju kao marionete u dečjem pozorištu. Kao da ih nevidljiva sila pokreće i pomera njihove ruke i glave.

Čitam i knjige. Mnogo. Ali čovek mora da pazi šta čita, jer na taj način neprimetno ulazi u svet glavnog junaka i poistovećuje se s njim što, u zavisnosti od toga da li je taj junak depresivan, optimista ili nekakav ludak, može vrlo štetno da utiče na njegovu psihu.

Zato sam čvrsto odlučio da čitam samo ono što mi neko preporuči. Ali i u tome postoji zamka. Ko zna kako je taj koji mi preporučuje tu knjigu pročitao i doživeo. Umetnost se mora doživeti. Ako se sve svede samo na posmatranje, slušanje i površno čitanje, ne može se proniknuti u umetnikov svet i naslutiti poruka koju je taj umetnik hteo da nam uputi.

Najviše volim Čehova. Sviđa mi se valjda zato što imam mekano srce kao njegovi junaci. Ne smatram to lošim. Naprotiv.

Imao sam predosećaj da će mi se danas desiti nešto lepo. Da će mi krenuti nabolje, bez obzira na moje poodmakle godine. Da se razumemo, nije meni život nešto specijalno loš, ali su mi dani nekako jednolični.

Sve mi se nešto mota po glavi. Neke zbrkane misli. Ništa određeno. Nego tako… Kao da ja, na primer, gledam sam sebe sa strane. Kao da postoji još jedan ja koji me posmatra i stalno kontroliše mereći da li je sa mnom sve u redu. Ne smeta to meni previše. Ponekad me čak i zabavlja što imam sagovornika. Imam s kim da razmenim misli. On je veoma kritičan, ne dopušta mi da nepotrebno pričam i moram da pazim šta govorim. Inače se naljuti i prestaje da komunicira sa mnom, što mi uistinu dosta teško pada. Tu je on malo ispred mene i nekako gore udesno. Verovatno se tako smestio da bi me imao na oku. Da me bolje vidi. Meni je to zabavno. Ne znam tačno kako je njemu.

Da, sigurno je mnogo onih koji su pomislili da sam lud. Da sam šizofreničar zato što vidim još jednoga sebe i što s tim drugim mogu i da popričam. Ne naglas, doduše, ali vežbam se i u tome.

Nisam ja baš toliko bezobziran da idem ulicom i pričam sam sa sobom. Ne želim da ljudima bude neprijatno.

Mada, često pokušavam da stvorim neke situacije ili kreiram okolnosti koje bi mi dan učinile zanimljivijim.

Eto, na primer, u parku vozim bicikl pravo ka spravi na kojoj jaki momci vežbaju zgibove podižući svoje mišićavo telo u vazduh dok bradu ne prevuku preko gvozdene šipke.

Vozim tako i gledam tu metalnu debelu šipku kako se primiče. Posmatram je oštro, kao nekog zamišljenog neprijatelja koji se tu isprečio i ne dâ mi da prođem. I tako, ubrzano okrećem pedale i čekam poslednji trenutak da se sagnem i sklonim glavu pred tim gvozdenim monstrumom.

Od tog mog herojstva pamtim samo da sam se probudio u hitnoj pomoći s velikom krvavom čvorugom posred čela. Nisam se više junačio. Bar ne na tom mestu i na taj način.

Prešao sam ubrzo na prave, žive protivnike. Ti živi partneri su znali da se zbune, da me prekorno pogledaju ili dobace nešto neumesno, što me je još više zabavljalo.

Nedavno sam se sukobio s nekim mladićem, koga nisam izabrao slučajno već zato što je izgledao jak i prek, ne bi li moje junačenje ispalo značajnije. Idem ulicom, kojom prolazim već skoro pedeset godina jer sam se tu i rodio, u samom centru Beograda. Idem i biram. Kada sam ga odabrao, negde tridesetak metara ispred sebe, počeo sam da mu vrebam pogled. Nije to bilo tako lako – skrenuti nekome pažnju, naterati ga da vas pogleda u oči i da nastavi da vas posmatra dokle god može da izdrži. Ne žele ljudi danas da se kače. Plaše se jer ima svakakvih ludaka koji šetaju ulicama. Malo-malo pa čuješ na televiziji, ili pročitaš u novinama, kako je neko nekoga ubio jer ga je ovaj samo mrko pogledao. Nervozan je narod i nezadovoljan životom. Nije ni čudo, kažu psihijatri, ako se uzme u obzir kroz šta smo sve prošli poslednjih godina.

Ulovim ja tako pogled tog mladića. Primeti on da ga gledam i zadrža pogled kratko, ali ga ubrzo skloni. Međutim, kao da je osetio moju bačenu rukavicu, brzo vrati pogled na mene i prodorno me pogleda. Ja izdržim taj prvi nalet ne polomivši svoje oštro koplje. Podmetnem štit i kroz spušteni kalpak pogledam svog protivnika pravo u oči.

On isturi svoje koplje pravo ka meni. Podiže štit i jurnu svom snagom. Ja namerno zbacih kacigu sa glave da pokažem kako ga se uopšte ne bojim.

Vešto smo zaobilazili pešake koji su nam se nalazili na putu i glasno negodovali. Njegov konj je gledao u mog i video sam da su se i jedan i drugi uplašili sudara koji sledi.

Hteo sam da sklonim pogled i normalno prođem pored tog mladića. Da priznam poraz. Na ulici je bilo mnogo ljudi i bilo me je sramota da se gledam s mladićem tako dugo i uporno. Stanovao sam tu, odmah iza ćoška. Neko bi mogao svašta da pomisli.

Suparnik je uočio to moje kolebanje i po njegovom pogledu sam jasno video da je počeo da trijumfuje. Mislim da se, čak, malo i nasmejao.

Onda se javi onaj moj glas: „Šta je? Strah te je da čoveka pogledaš u oči? Nesiguran si i slab. Zato si i depresivan. Nemaš samopouzdanja. Pobeći ćeš glavom bez obzira, je li?“

To moje drugo ja me je sprečilo da sklonim pogled. Međutim, situacija je postajala pomalo neprijatna. Naime, mladić mi je prišao vrlo blizu. Na korak. Gledali smo se netremice. Neki ljudi su već počeli da se okreću i da nas posmatraju, misleći valjda da ćemo se zagrliti kao dobri prijatelji.

Video sam mu oči. Crne. Ramena nam se skoro dotakoše u prolazu. Gledam ja njega, gleda on mene.

Mislim da je onda i on zbacio svoju kacigu, jer sam primetio da mu je kosa zalepršala na vetru. Okrenusmo glave jedan prema drugome ne ispuštajući se iz vida. Tada smo već počeli da uvrćemo vratove i da hodamo unazad. Pomislih da moj suparnik nije normalan. Gde može normalan čovek da ide ulicom i da gleda u nekoga netremice i tako dugo. Ajde da je tako gledao dok smo išli jedan drugome u susret, ali ovo je već bilo previše. I nekako nenormalno. Ali baš zato nisam hteo da popustim. Neka vidi, ako je lud, da postoji i neko još luđi od njega.

Već smo bili desetak metara jedan od drugoga. Hodamo tako unazad i uporno se gledamo. Karakteri nam ne popuštaju. U tome smo slični, nema šta. Ipak je ovaj protivnik za poštovanje.

Zauzdane životinje samo ržu. Bune se što ih teramo u taj neprirodni kas unazad, ali trpe. Pena ih je obuzela, ali još poslušno kaskaju paradnim korakom. Nikada se ni sa kim nisam borio ovako dugo i beskompromisno. Na život i smrt. Sada smo bili udaljeni dvadesetak metara jedan od drugoga.

Onda smo se uhvatili ukoštac. Koplja i mačeve smo još ranije odbacili u travu. Kralj je već mislio da borbu proglasi nerešenom, kad neko vrisnu. Onako koncentrisan na svog neprijatelja, instinktivno vrisnuh i ja.

– Što ne gledaš kud ideš, budalo blesava? Zgazio si mi Kikija!

Vidim ja, nagazio sam na rep kuče. Čivavu. Gleda me kuče onim buljavim očima i skiči. Ja odskočim kao oparen. Narod se okolo smeje. Priberem se i potražim pogledom svog protivnika s bojnog polja, ali njega više nije bilo.

***

DVOBOJ, Lazar Ristovski (Jednostavne priče, Laguna)