Kad spomenemo krizu srednjih godina, većina ljudi pomisli na podivljalog muškarca, u ranim četrdesetim, na Harley Davidsonu ili crvenom Porcheu ili ženu koja panično zateže lice kod plastičnog hirurga ili besomučno vežba, pokušavajući da ostane vitka, kao nekad.

Irena Jurjević, savetnica iz Gestalt psihoterapije i osnivač Centra uspeha

Koliko god sve ovo može ponekad biti deo fenomena „kriza srednjih godina“, uglavnom, uopšte se ne radi o tome.

Kriza srednjih godina odnosi se na trenutak u životu kad sve naše dosadašnje kompenzacije padaju u vodu. Sve čime smo sebi godinama mazali oči više ne pije vodu. To je trenutak kad nakon dužeg pucanja, napokon „puknemo po šavu“ i „padnemo na dno dna“.

Evo neki najčešći okidači koji su vesnici krize:

  • smrt vrlo (negativno) uticajnog roditelja, čitaj „oslobođenje od terora“
  • otkaz
  • prevara
  • sopstvena bolest
  • prisilne misli ili napadi panike „niotkud“
  • deca odlaze od kuće

Primer #1

Žena koja se čitav život ne zauzima za sebe na poslu, s prijateljima, u porodici i/ili braku svesno ili nesvesno izbegavajući konflikte. Ostaje na poslu duže od ostalih i ne traži povišicu jer se boji… otkaza, šefičine reakcije, nečega već… Ne usudi se mužu, ni deci da postavi granice; reći „Ne“, a o svekrvi i roditeljima da i ne govorimo. Pa tako ćuti „za ljubav mira“.

Njena kompenzacija je „Ćuti i trpi“: guta i guta zameranje, potiskuje svoju ljutnju – godinama. Gorčina u njoj se nakuplja i taloži, te u nekom trenutku „puca“ u vidu psihosomatske bolesti, npr. nekih dermatitisa, lupanja srca, često i karcinoma ili ako ima više sreće napada panike, depresije… – sustigla je kriza. Možda ste čuli neke ljude koji su oboleli i ozdravili od karcinoma kako kažu:“Danas sam zahvalan za svoj karcinom… da nije bilo toga…”

Photo by ben o’bro on Unsplash

Primer #2

Muškarac koji je godinama u nezadovoljavajućem braku, voli svoju ženu i, zapravo, želi da ostane u braku, ali njihova zasebna, te zajednička životna nezadovoljstva, dugogodišnje ćutanje o stvarnim problemima u odnosu, dovode do emocionalnog udaljavanja, te najčešće nestanka seksualnih odnosa. I tako godinama. I onda „slučajno“, u nekom trenutku, ovaj muškarac upozna drugu ženu. Kompenzacija „Bacaj pod tepih i nemoj paziti na svoje potrebe“ odjednom mu pada u vodu, jer sada s tom drugom ženom na neki način zadovoljava svoje potrebe; emocionalne, seksualne… Supruga mu to sazna i „srušilo se sve“. Jedan od njih (najčešće ona) završi kod mene na psihoterapijskom kauču. Hvala Bogu, sustigla ih kriza. Odavde može samo na bolje, jer mazanje očiju više ne drži vodu.

Photo by Eirik Skarstein on Unsplash

Primer #3

Bolno suočavanje s neispunjenošću svojim poslom i karijerom: „Gde sam ja sve ove godine ostavio/ostavila…?“ Kompenzacija koja zvuči „Pravila života – tako i tako se živi“. To je osoba koja je završila fakultet koji će doneti najviše uspeha ili novca, a ne onaj koji joj je po duši, ili fakultet koji podržava porodičnu sliku (sin lekara logično upisuje medicinu). To je umetnička duša koja završava u marketingu, jer „od umetnosti se ne živi“, To je avanturistički duh koji zapne na 9 – 5 poslu, sedeći nepokretno osam sati pred kompjuterom.

Photo by John Fornander on Unsplash

Primer #4

Osoba koja dugo godina skriva (i time podržava) ovisnost svog supruga/supruge: alkoholizam, kockanje, svakodnevno pušenje marihuane, radoholičarstvo… ili dopušta neki oblik emocionalnog ili fizičkog zlostavljanja. Ćuti zbog srama, ćuti zbog straha od samoće. Nada se da će se, ipak, nekad on/ona promeniti…

Ili su te zavisnosti, zapravo, kompenzacije za sebe: kao beg (defleksija) u alkohol, cigarete, posao bez kraja… kako bi pobegli od suočavanja s teškim mislima, osećanjima ili nerešenim problemima. Kompenzacija “Pijem da zaboravim” više ne pije vodu.

Photo by Ben White on Unsplash

Dark night of the soul – duhovno buđenje ili kako to radije nazivam – dolaženje sebi

Kriza srednjih godina zapravo je kriza identiteta. Ona je, zapravo, početak pronalaženja pravog životnog puta, koji je uvek naš autentični Self i autentični put. To je pronalaženje svrhe sopstvenog postojanja i smisla života. Nažalost, neke ljude kriza slomi potpuno, neki drugi, pak, nikada i ne dođu u intenzivnu krizu, pa prožive život u podnošljivoj agoniji zamagljenih zenica, nemajući jasnu svesnost o tome da su živi i zbog čega ujutro ustaju iz kreveta.

Kriza je uvek početak velike promene. Ona nam je prilika za povratak na pravi put, a to je uvek povratak sebi i svojim autentičnim vrednostima. Ona dolazi polako, tiho, najčešće je osećamo samo intuitivno, a radi se o dugogodišnjem napuštanju sopstvenih potreba i sopstvene, autentične prirode.

Iskustvo u radu s ljudima pokazalo mi je da ovaj krah nastupa najčešće tamo negde oko trideset i pete, pa do četrdeset i pete godine života. Obrazac više ne funkcioniše, vreme je za drastične promene. Čovek je slomljen, intuitivno nazire da tako više ne ide i u smrtnom je strahu od promene.

To je impass – trenutak u kojem stari načini nošenja s problemima i nezadovoljstvima više ne funkcionišu, a novi još nisu stvoreni. Gadno mesto, kao da stojimo na tankom ledu. Na ovom mestu neugodno je i zastrašujuće stajati, sve do trenutka dok ne počnemo istraživati mogućnosti, varijante i vizije neke drugačije budućnosti.

Ovo je trenutak smirenja i utehe, jer ono što sada vidimo nije zastrašujuća budućnost, već se nazire nešto, novo, zanimljivo, uzbudljivo i ugodno. Ovde svako s kim sam do sada radila izgovori (s osmehom i iznenađenim izrazom lica) ovu istu rečenicu:

„Pa i nije tako loše kako mi se činilo! Mmm… Zapravo mi se sviđa.“

***

Ukoliko želite da kontaktirate Irenu Jurjević radi psihoterapeutskog savetovanja, preko Skajpa i video poziva, obratite joj se na email adresu irena@centaruspjeha.com