Ukoliko je nebo vedro, smrt se može videti svake noći.

Dovoljno je podići pogled. Svetlost ugaslih zvezda prešla je galaksiju. Daleke zvezde, već milenijumima iščezle, uporno nas sa svoda podsećaju na sebe. Dešava mi se da telefoniram nekome ko je upravo sahranjen i da čujem njegov glas, netaknut, na njegovoj govornoj pošti. To izaziva paradoksalno osećanje. Nakon koliko vremena svetlost zgasne kad zvezda iščezne? Koliko nedelja treba telefonskoj kompaniji da obriše elektronsku sekretaricu leša? Između umiranja i izumiranja postoji međuprostor: zvezde su dokaz da možemo nastaviti da sijamo nakon smrti. Kada prođe ovaj light gap, neizbežno stiže trenutak kada blesak nestalog sunca tinja kao plamen sveće koja samo što se ne ugasi. Zračak okleva, zvezda se umara, sekretarica ćuti, plamen drhti. Ako pažljivo posmatramo smrt, vidimo da odsutne zvezde trepere tek nešto slabije od živih sunaca. Njihov oreol slabi, njihovo svetlucanje bledi. Mrtva zvezda počinje da namiguje, kao da nam šalje SOS poruku… I dalje se drži.
Život bez kraja, Frederik Begbede, Booka

Moje vaskrsenje započelo je u Parizu, u kvartu atentata, na dan vrhunca zagađenja finim česticama. Odveo sam ćerku u jedan neobistro po imenu „Žuvans“. Ona je uzela tanjir španskih kobasica, a ja sam pio džin-tonik s krastavcem. Od pronalaska smartfona izgubili smo naviku da međusobno razgovaramo. Ona je pregledala svoj votsap dok sam ja pratio top-modele na Instagramu. Pitao sam je koji bi poklon najviše volela za rođendan. Odgovorila mi je: „Selfi s Robertom Patinsonom“. Moja prva reakcija bila je zaprepašćenje. Međutim, pošto sam dobro razmislio, u mom poslu televizijskog voditelja, ja takođe tražim selfije. Tip koji propituje glumce, pevače, sportiste i političare pred kamerama ne radi ništa drugo osim što u dugim kadrovima stoji pored osoba koje su zanimljivije od njega.

Uostalom, kada izađem na ulicu, prolaznici zahtevaju da se zajedno slikamo njihovim telefonom, a ako dobrovoljno prihvatim, to je zato što sam upravo i sâm izveo isto na svojoj bini okruženoj projektorima. Svi mi vodimo isti neživot; želimo da zasijamo na svetlosti drugih. Moderan čovek je hrpa od 75.000 milijardi ćelija koje žele da se pretvore u piksele.

Selfi izložen na socijalnim mrežama nova je ideologija našeg doba: ono što italijanski pisac Andrea Ingleze naziva „jedinom opravdanom strašću, onom neprestane samopromocije“. Postoji aristokratska hijerarhija koju selfi propisuje. Samostalni selfiji na kojima se izlažemo ispred nekog spomenika ili pejzaža imaju jedno značenje: ja sam išao tamo, a ti nisi.

Selfi je vizuelna biografija, elektronska vizitkarta, stepenik na društvenoj lestvici. Selfi pored neke poznate ličnosti mnogo je zasićeniji značenjem. Selfista želi da dokaže da je sreo nekog poznatijeg nego njegov sused. Niko ne traži selfi nekom nepoznatom, izuzev ako imaju neku fizičku posebnost: patuljak, hidrocefalus, čovek-slon, ili neko ko je pretrpeo teške opekotine.

Selfi je izjava ljubavi, ali ne samo to: on je takođe dokaz identiteta („the medium is the message“, predvideo je Makluan i ne zamišljajući da će ceo svet postati medij). Ako postavim selfi na kome sam pored Marion Kotjar, ne izražavam istu stvar kao kada se ovekovečim pored Ameli Notomb.

Selfi vam omogućava da se predstavite: pogledajte kako sam lep ispred ovog spomenika, sa ovom osobom, u ovoj zemlji, na ovoj plaži, i još vam se plazim. Sada me bolje poznajete: ležim na suncu, stavljam prst na antenu Ajfelovog tornja, pridržavam Toranj u Pizi da ne padne, putujem, ne shvatam sebe ozbiljno, postojim jer sam sreo poznatu ličnost.

Selfi je pokušaj da se prisvoji nadmoćna slava, da se probuši balon aristokratije. Selfi je vrsta komunizma: on je oružje pešadije u ratu glamura. Ne poziramo pored bilo koga: želimo da nas ličnost drugoga oboji. Fotografija s nekim poznatim neka je vrsta kanibalizma: ona guta auru zvezde. Tera me u neku novu orbitu. Selfi je novi jezik jedne narcisoidne epohe: on zamenjuje kartezijanski cogito. „Mislim dakle postojim“ postaje „Poziram dakle postojim“.

Ako se fotografišem s Leonardom Dikaprijem, ja sam moćniji od tebe, koji poziraš sa svojom majkom na skijanju. Uostalom, tvoja majka bi rado napravila selfi pored Dikaprija. A Dikaprio pored pape. A papa s detetom s Daunovim sindromom. Da li to znači da je najbitnija osoba na svetu dete s Daunovim sindromom? Ne, grešim: papa je izuzetak koji potvrđuje pravilo maksimizacije popularnosti putem prenosive fotografije. Papa je razorio sistem egoaristokratskog snobizma koji je započeo Direr 1506. svojim Rozenkranc oltarom, na kome je umetnik naslikao sebe ispod Svete Marije Majke Božje.

Logika selfija može se sažeti na sledeći način: Benabar će želeti selfi s Bonom, ali Bono neće želeti selfi pored Benabara. Stoga postoji nova klasna borba svakoga dana, na svim ulicama širom sveta, čiji je jedini cilj medijska prevlast, prikazivanje nadmoćne popularnosti, napredak na skali poznatosti. Borba se sastoji od upoređivanja JMB broja (Jedinica Medijske Buke), kojim svako raspolaže: TV ili radio prilozi, fotografije u štampi, lajkovi na Fejsbuku, pregledi na Jutjubu, retvitovi itd. To je bitka protiv anonimnosti, u kojoj se poeni lako broje, i u kojoj pobednici preziru gubitnike. Predlažem da se to novo nasilje krsti selfizmom. To je svetski rat bez vojske, neprekidan, u kome nema primirja, 24 sata dnevno: „rat svih protiv svih“, „bellum omnium contra omnes“ koji je definisao Tomas Hobs, najzad tehnički organizovan i istog trenutka uknjižen.

***

Odlomak iz najnovijeg romana Život bez kraja, Frederika Begbedea, Booka, koji možete poručiti OVDE.