Odnos prema drugima treba da bude promenljiv i da se kreće od izolacije do konfluencije (od potpunog odsustva kontakta do kontakta u kome se u većoj ili manjoj meri gubi doživljaj sebe – kao kod orgazma, na primer).

Problem nastaje kada se fiksiramo u jednoj fazi. U fazi povlačenja se fiksiramo, uglavnom, ako se bojimo da nećemo moći da odredimo granicu jer će nas drugi “pojesti”.

Danijela Stojanović, klinički psiholog i psihoterapeut, PS Kontrapunkt
Danijela Stojanović, klinički psiholog i psihoterapeut, PS Kontrapunkt

U konfluenciji se fiksiramo uglavnom ako se bojimo da će se kontakt prekinuti.

Postoji generalna tendencija u našoj kulturi da su muškarci više skloni povlačenju, a žene konfluentnim odnosima (“stapanju” sa drugima).

Ponekad ne možemo da odredimo granicu zbog anksioznosti.

U bračnom odnosu se često povlače krute granice ili uopšte ne postoje, pa se ne zna šta je čija odgovornost. Neadekvatno osećanje krivice često nastaje kada ne postoje granice, pa preuzmemo veću odgovornost nego što je do nas. A sa druge strane, nedostatak adekvatnog osećanja krivice nastaje kada ne preuzimamo odgovornost za ono što je do nas.

Može da se desi da ostajemo u izolaciji jer se bojimo da bismo stupanjem u kontakt, posle kontakta morali ponovo da doživimo iskustvo izolacije.

Foto Danijela Stojanović
Foto Danijela Stojanović

Problemi u odnosima često nastaju onda kada ne postavimo dobro granice u odnosu sa drugim, pa na njega ne gledamo kao na realnu osobu, tj. ne čujemo šta ta osoba stvarno priča, ne vidimo šta stvarno radi. To znači da odnos nije Ja-Ti (uzajamnost, prihvatanje, tretiranje drugog kao sebe, kao ličnosti), nego Ja-Ono (gde se drugome faktički ne priznaje njegova ličnost, nego se projektuju neki sopstveni sadržaji).