EMDR (Eye Movement Desensitization and Reprocessing)

Još od ranog detinjstva mi obrađujemo informacije i sakupljamo ih u bazu podataka. Ta baza je podeljena tematski u različite foldere. Informacije koje se odnose na jednu istu temu nalaze se u istom folderu. Kada se nešto novo desi i kada mi to opazimo, pretražujemo foldere u bazi podataka kako bismo utvrdili šta znači to što je opaženo i koliko je to važno.

Danijela Stojanović, klinički psiholog i psihoterapeut, PS Kontrapunkt

Na primer, ako nam je u detinjstvu na proslavi nekog rođendana pažnju privukao klovn koji nam se mnogo dopao, a takođe i kiša koja je napolju lila kao iz kabla, te dve grupe informacija smo verovatno skladištili u dve različite baze podataka – jednu koja se tiče zabave, i drugu koja se tiče vremenskih nepogoda.

Ovakvo optimalno skladištenje podataka je moguće zbog toga što su obe grupe informacija (one koje se odnose na klovna i one koje se odnose na kišu) obrađene na celovit način, pa je moguće i njihovo efikasno skladištenje.

Proces formiranja baze podataka često je, u detinjstvu, ometen određenim zbivanjima koja bismo mogli nazvati traumatičnim.

To mogu biti događaji koje društvo priznaje za traumatične (velike traume) i druga zbivanja koja su za pojedinca traumatična (male traume).

Photo by Patrick Schneider on Unsplash

Traume značajno utiču na sve procese razmišljanja i obrade podataka, a to utiče i na način njihovog skladištenja. U traumatičnim situacijama često ne uspevamo da obradimo informacije u dovoljnoj meri da bismo mogli da ih rasporedimo u odgovarajući folder. Umesto toga, mi ih tako neobrađene skladištimo u njihovom sirovom obliku. Taj sirov oblik je, u stvari, jedan stav o samom sebi koji se može svesti u jednu kratku rečenicu (npr. “ja sam loš”, “ja sam bespomoćan” i sl.).

Skladištenje ovih sirovih informacija povezanih sa traumom odvija se na poseban način. Umesto da se tematski grupišu u odgovarajuće foldere, ove informacije po specijalnom postupku dobijaju svoj zaseban, specijalan folder.

Ovaj folder je neurofiziološki odvojen od svih ostalih. Kada opazimo nešto što je slično sadržaju informacije koja je sačuvana u specijalnom folderu, proces pretraživanja baze podataka koji pokrećemo kako bismo utvrdili šta znači i koliko je važno ono što smo opazili, odvodi nas do specijalnog foldera u kome se nalaze informacije čiji sadržaj liči na ono što smo upravo opazili.

Na primer, ako smo u detinjstvu prisustvovali rođendanu na kome se otac napio i udario nas, a napolju je padala kiša, to je za nas možda bilo traumatično iskustvo. Ako je tako, nismo obradili informacije vezane za ovu situaciju, nego smo ih skladištili u njihivom sirovom obliku (“ja sam loš”, “ja sam bespomoćan”…).

Photo by khorsie on Unsplash

Zašto ovo nazivamo njihovim sirovim oblikom, ili, preciznije rečeno polusirovim? Zbog toga što smo do ovakvog zaključka (negativne kognicije) došli uzimajući u obzir samo jedan deo relevantnih informacija.

Na primer, ako je naša negativna kognicija “ja sam loš”, moguće je da nismo obradili informaciju da su nam mama, babe, dede, tog istog dana rekli kako nas puno vole i da smo mnogo dobri, i da nam je mama objasnila da to što nas je tata udario nema nikakve veze sa nama, nego sa tim što se tata napio.

Kroz EMDR (Eye Movement Desensitization and Reprocessing) povezuju se različiti delovi mozga i informacije iz specijalnih foldera povezuju se sa ostalim informacijama. To nam omogućuje da kompletiramo proces obrade podataka.

Photo by Fineas Gavre on Unsplash

Moguće da u našem detinjstvu zaista nije bilo dovoljno potvrda da smo dobri. U tom slučaju moguće je kroz EMDR povezati informacije iz detinjstva koje nam govore da nismo dobri sa potvrdama koje smo u odraslom dobu dobijali o svojoj dobroti. Ako nema takvih potvrda dovoljno ni u odraslom dobu, moguće da terapeut kaže i objasni klijentu da je dobar i da se ta nova informacija poveže kroz EMDR sa traumatičnom situacijom u detinjstvu i sa informacijama koje su povezane sa tom situacijom.

Tako se omogućuje da se dovrši obrada informacija i da se onda one pravilno skladište.

Ovo se radi tako što pođemo od skorijeg događaja koji izaziva neprijatna osećanja. Zatim se utvrdi koje je to otprilike osećanje (gruba podela na ljutnju, strah, tugu…) i u kom delu tela ga osećamo. Onda se “vraćamo” u prošlost i tražimo pojavu tog istog osećanja sve dalje i dalje u prošlost, dok ne dođemo do početne traumatične situacije.

Photo by Mubariz Mehdizadeh on Unsplash

Onda utvrđujemo šta mislimo o sebi kad pomislimo na tu traumatičnu situaciju (negativna kognicija “ja sam loš”) i šta bismo voleli da mislimo o sebi kad pomislimo na tu situaciju (“ja sam vredno ljudsko biće”).

Zatim se bilateralnom stimulacijom mozga (određena vrsta pokreta ruke terapeuta u vidnom polju klijenta) smanjuje osetljivost na negativnu kogniciju, a povećava osetljivost na pozitivnu kogniciju.

Bilateralna stimulacija mozga se izaziva angažovanje nervnog sistema kao u REM fazi sna, što se vidi po pokretima očiju klijenta. Cilj je povezivanje informacija skladištenih u levoj sa informacijama skladištenim u desnoj strani mozga i na taj način omogući integracija neintegrisanih emocionalnih iskustava. Na taj način postižemo određeni emocionalni uvid – šta je to čega do tada nismo bili svesni.

Ova metoda se može primenjivati isključivo od strane terapeuta edukovanog za EMDR i to primenom posebno određenog protokola.