Kao što neki traže posao, a mole Boga da ga ne nađu, tako neki tragaju za istinom, a mole Boga da je ne saznaju.

Teška srca priznajem da je to pametno, jer izgleda, jedini uslov za sreću je što manje znati.

Aleksandra Prica
Aleksandra Prica

Sve što sam raskopala i razložila do aminokiselina, nije me usrećilo. Ako nije bilo razočarenja, nije bilo ni oduševljenja.

Tu sam dobro prošla, teško me je očarati. Za oduševljenje, bilo bi dobro da ne čačkaš ništa. Ćuti i samo se smeškaj. Eh, treba i to umeti. Sve treba umeti. Da to nije lako, znaju oni koji ne umeju. Bolje je da ne pokušavaju, kad već ne umeju, jer izgledaju…neću da kažem naglas, da nekoga ne uvredim. Znate već kako izgledaju, ne mora sve da se napiše. Tako bih i ja izgledala, kada bih govorila ono, u šta ne verujem.

Zato, radije biram da se ne dopadnem, neko da izgledam kao…pa, da?! Tako!

Večna tema, žensko-muški odnosi!

Pokušala sam da zamislim koliki je prostor u koji bi stalo sve što je ikada napisano na ovu temu, gledano iz svakog aspekta. Iz naučnih i ostalih uglova? I, šta? Da li se nešto promenilo? Unapredilo odnose? Dovelo do harmonije? Usrećilo oba pola? Šta bi, sa silnim tumačenjima koja su napisana, pa pročitana i primenjena u praksi? Mislim, da li „rade“? Šta je sa zakonima, koji su postajali od nastanka civilizacije,  i samo su, vremenom bivali, adaptirani u skladu sa promenama u društvu? Mislim, da je tačnije reći,  sa željama da te promene u društvu – nastanu. Da li su nastale? Promene – da. Željene – ne!

Kako je veličina prostora, u koji bi sve napisano i rečeno stalo, nezamislivo velika, meni je u glavi ostalo zabeleženo nešto, što sam jako davno pročitala, a tiče se analize nekog američkog instituta.

Ne mogu da se setim kojeg, ali nije ni bitno. Analiza koju sam pročitala, pokazala se najtačnijom u praksi. Pokazala se okosnicom svega što definiše suštinu žensko-muških odnosa, naučne i ostale građe na ovu temu. Suština, datira od nastanka ljudske vrste, iz praistorije. Iz seksualnosti koja ima za cilj samo jedno! Produžetak vrste. Ne uživanje, ne emotivnu bliskost, ne romantiku. Ništa od toga. Sve ovo je sekundarno, i u službi samo  jedne stvari – osvajanja, radi produženja vrste.

Zašto žene nisu sposobne da rađaju do kraja života, pod pretpostavkom da dožive prosečan ljudski vek, odnosno, ne umiru nasilno ili od neke teške bolesti, pre kraja prosečnog životnog veka?

Odgovor je: Žene izgube menstruaciju, odnosno, sposobnost da rađaju, pre kraja svog prirodnog veka, da se ne bi dogodilo da, poslednje dete koje rode, nema ko da podigne. Pošto ljudsko mladunče, zahteva najviše vremena da se osposobi za samostalan život, to je najmanje 15-20 godina, pre kraja prosečnog veka. Najmanje – za svaki slučaj.

Šta je sa ocem?

Eto, priroda nije predvidela da će se on starati o mladunčetu, tako dobro, kao majka. Možda hoće, možda neće. Tako je i danas. Ima mnogo muškaraca koji su bolji roditelji nego žene, ali to nije pravilo. Izgleda da nikad nije ni bilo. Na ovu temu, imamo poslovicu – je l’ nekad neko čuo da je ovan blejao za jagnjetom?

One samo, na sve načine pokušavaju da zadrže muškarca, koji će im pomoći u odgajanju potomstva, jer je to težak posao.

Sa druge strane, po svojoj prirodi, ona je sposobna da iznese jednu trudnoću godišnje. A on? Koliko je on u stanju da oplodi?! Teoretski, onoliko koliko stigne. Ovde nije važna matematika, jasno je da je mnogo više od jedne.

Zbog toga, on je programiran da juri. Da bi oplodio. Tačnije, da proba. Što više pokušaja, veća je šansa, zar ne?! Dakle, ne da voli, nego da pokuša da oplodi. Zbog toga, žene i muškarci o ljubavi i vernosti ne pričaju istim jezikom. I neće.

Koliko god se ljudi pozivali na socijalni, ekonomski, naučni i tehnološki napredak, osnovne uzroke ponašanja, očekivanja i reakcije oba pola, nisu načelno promenili.

Zakoni su donošeni i usklađivani samo da bi regulisali prava i obaveze, ali nisu uspela da promene svest ni jednog muškarca, koji izbegava da plati alimentaciju za svoje dete. Niti da vodi računa o njemu.

Takođe, emancipacija žena, ili ono što se tako zove, nije promenila svest mnogih žena, koje nisu ni glupe, ni nerazumne. Društvo ih, kao i one same sebe, doživljavaju kao emancipovane. Obrazovane, ekonomski nezavisne! Nema sumnje, nezavisnost, ekonomska pre svega, je „sine qua non“ uslov slobode. Slobodne volje i odlučivanja.

Ako su ekonomski, i od društvene osude, žene bile zavisne pre 100 godina, i morale, ili da trpe, ili da sebi skrate muke, jer drugog izbora nisu imale, zašto to žene danas rade?

One, koje su ekonomski nezavisne, obrazovane? Zašto trpe i ćute, razna poniženja, psihičko zlostavljanje, često i batine? Zbog te, praistorijske greške, da sačuvaju zajednicu. Da ta zajednica, izgleda kao celina, bez obzira što ona zna, da takva zajednica, to nije.

Meni je, za rubriku „ Verovali ili ne“, to što me nikad, ali NIKAD, nijedan muškarac nije pitao, zašto sam zadržala svoje prezime, kada sam se udala. Samo žene!

Urbane, obrazovane, emancipovane. To nije bilo pitanje iz znatiželje. Postavljale su mi pitanje, uz cinične opaske – jesi ti, kao neka zvezda, pa si zadržala svoje prezime? Pa, što si se udavala, ako nećeš njegovo prezime? Ti i tvoje dete se ne prezivate isto?!

Ne. I moje dete i ja imamo različitog tatu, pa svako nosi tatino prezime. Osim toga, porodica čije prezime nosim, mene je rodila, odgajila, vaspitala. I voli me. Bezuslovno!

Zakon predviđa sve mogućnosti po pitanju zadržavanja ili menjanja prezimena, pa ipak, nije promenio svest u mnogim glavama. Na pamet mi ne bi palo da neku ženu pitam što je promenila prezime. Njeno pravo, njena stvar. Nek se zove kako hoće.

Iako su i Ustav i zakoni vrlo precizni, u smislu ravnopravnosti svih članova društva, kao i zabrane diskriminacije, neki ljudi, sami sebe diskriminišu.

Opet, za Riplija, (da nisam videla, ne bih verovala, takva mi je priroda), postoji ogroman broj žena, koji uživa i emotivno doživljava stihove, kao, na primer:

„Rano moja, rano ljuta
rani mene još sto puta
prevari me, bol mi stvaraj
al’ me nikad ne ostavljaj“.

Ili, takođe, na primer:

Dok u znoju bilo koju
noćas negde maziš
ja bih opet bila tepih

po kome ti gaziš“

Ovo nema nikakve veze i na sa izvođačima, niti sa muzičkim žanrom. Iskreno, baš me briga ko i kako peva. Ima veze samo sa tekstom i popularnošću, među velikim brojem žena, koje ne samo što pevaju, one to žive.

Evo još jedne, na moje čudo, vrlo popularne:

Ti nikad nećeš biti kao moja mati
Što je bila ocu mom
Kraljica, sluškinja
Sve, al’ nikada po svom“!

U slučaju „nenaklonosti sudbine“ i „natrčavanja“ na emotivno invalidnu ili agresivnu osobu muškog pola, ovo je, opet kažem, prema mom mišljenju, siguran put do sigurne kuće!

Svaka grupa okupljena na bazi zajedničkih karakteristika, u cilju zaštite nekih prava ili interesa, brani i čuva članove, unutar te grupe. Solidarna je. Koliko su žene solidarne jedna prema drugoj, kao pripadnicama iste grupe? Ruku na srce, ko je solidarniji? Muškarci ili žene? Čija vas je zavist, zloba, ogovaranje, licemerje, više puta opeklo u životu? Muško ili žensko? Hm, slatka moja!

Eto?! Dok žene merkaju i špijuniraju konkurenciju, njegove bivše i, ne daj Bože, buduće partnerke, dodala bih samo jedno -uzaludan je to posao. To, što je ONA ženama, ružna, debela, ofucana i sl., verujte, NJEMU nije. Žao mi je, slatka moja, ali nije!

Da muškarci gledaju istim očima, zamislite tu armiju žena koje su ružne, debele, glupe…ma nikakve. Po tome, one bi bile toliko neprivlačne, da ih ni jedan jedini, ne bi hteo, ni poželeo. Ostale bi nevine. A, da li su?

Tragajući za istinom, čitala sam i testirala, razne stvari. Ništa, ali baš ništa, nije funkcionisalo ni blizu tačno, kao ove tri ključne tačke, koje je postavio, tamo neki, američki institut.

A, ljubav? Ljubav, ovo, nije nikad demantovala. Ona, ili postoji ili ne postoji. Ona je, kao pojava duhova. Neki tvrde da postoji i da su je videli. Neki, da je nema.

Neke ljubavi se rode, i žive kratko, nažalost. To što su živele kratko, ne znači, da nisu živele. Neke prijaju, neke dušu truju. Neke žive sto godina. Postojane su i verne. I jako retke. Kao stogodišnjaci. O njima nastaju romani, priče, filmovi. Jer vrede. Jer se pamte.