Nije da se vadim, ali baš ne mogu. Ne mogu, pa eto ti. Da pišem po narudžbini, to ne umem. Džaba je što me svi nagovaraju da pišem nešto romantično, sentimentalno, nabijeno emocijama. Verovatno su u pravu kada tvrde da treba da pokažem onaj drugi deo sebe koji ređe pokazujem, ono grotlo emocija i najtananijih misli, profinjenih kao stara čipka.

Ne laje kera radi sela, nego sebe radi, pa tako i mene podstiču da pišem ono što mnogo žena voli da čita. Te romantika, te strast, te pršti na sve strane.
Aleksandra Prica

Vidim, sad su i bajke postale krive?! Šta nam sve nije krivo za ono što nas je snašlo, pa i bajke na kojima smo odrasli. Šta je trebalo da mi čitaju kada sam imala 5-6 godina? Nečiji ekspoze? Ničea? Marksa ili Engelsa? Bajke su nežne priče, u kojima svako na kraju dobije ono što zaslužuje. Tome treba težiti uvek, pa ne vidim problem u bajkama.

Nego, žene se zakačile za princa. Kao, čitali im bajke, pa su one bukvalno shvatile da će princ sigurno doći kada budu odrasle! Možda i hoće, ali kada zaista odrastu.

Ovako, večna kuknjava što su čekale princa na konju, a došao samo konj. I onda, nije krivo more, nego je kriva bajka! Bajke im je neko čitao, a same su birale da čitaju ljubavne romane, i zbog toga, ne krive sebe?!

Tačno je. Ne sporim da imam materijala za nekoliko ljubavnih romana, samo, ne umem. Ne, nemojte da mi objašnjavate razliku između ljubavnih vikend romana i pravih ljubavnih romana, nisam mala. Za mene je neodoljiva asocijacija na ljubavni roman ono što se kupovalo na kioscima, mekih korica koje su krasile fotografije parova u romantičnim izdanjima. Na njima, ona lepa, on zgodan, gledaju se kao da su izvukli glavnu premiju koju nikad neće potrošiti.

To su gutale žene svih uzrasta, od devojčica do baba. Čuvale, sakupljale i menjale. Te sladunjave korice, gotovo po pravilu, bile su začinjene krugovima, skoro pa olimpijskim, od tragova kafe koja se cedila sa prevrnutih šolja za kafu. Osim sudbine glavnih junaka, koja je u svakom romanu bila skoro ista, oni su nosili i sudbine čitateljki u tragovima kafe u koju su gatale.

Hm? Pa i ona je bila skoro ista, bar prema tumačenju onih koji su „znali da gledaju u šolju“. Te dobitak, te susret za tri dana, te prsten.

A tek ovi iz romana?! Ona, obavezno mlada, tek završila srednju školu, uglavnom bez roditelja koji su pretežno stradali u saobraćajkama, sama na svetu, obično radi neki slabo plaćen posao iz uslužne delatnosti. Najlepša, najzgodnija, uglavnom crvenokosa u zelenoj haljini. On, već davno prešao tridesetu, zgodan, bogat, nepristupačan, razočaran, sve ga žene jure, a on samo nju čeka.

Pa taman kad se spoje, nastane neki teški nesporazum, pa pate, jadni, oboje. A tvrdoglavi?! Neće niko nikom prvi da se javi da razreše nesporazum. Neka crknu u najtežim mukama, ali neće da pređu preko ponosa.

Onda se dogodi neka nesreća, pa on nju slučajno spašava, pa se opet spoje, naravno, do kraja života!

To je bio prelaz iz bajki za decu, u bajke za odrasle. Hoće žene hepi end i tačka. Više negoduju kada nema hepi enda, nego kada im ne uspe fil za markizu ili im se posle pola sata opusti ladna trajna.

To su tada čitale sve žene. Zato sam i ja pročitala par komada. Od tada, zgadili su mi se ljubavni romani za ceo život. Šta ću kad sam zadrta na dedu?! I meni, kao i njemu, ko se jednom zameri, nema pomirenja. Dok je deda bio živ, nismo smeli ništa što je zeleno od hrane da serviramo na stolu. Nije postajao niko ko je uspeo da ga ubedi da je spanać kao prilog ili sarmice u listu vinove loze, nešto sasvim fino. Nije hteo hranu zelene boje da vidi na stolu.

– Meni se trava smučila u dva svetska rata, nosite mi to zeleno s očiju – zatvarao je deda diskusiju.

Eee, da! A zašto su ljubavni romani, gotovo identične sadržine, bili toliko konzumirani?

To su žene same birale. Niko ih nije terao. Jeste, baš te je baba posadila u krilo kad si imala 18 leta, pa ti čitala ljubavni roman, i taman kad su se pogledi glavnih junaka sreli, dok se ona davila u dubini njegovih čelično plavih očiju, baba je vrisnula i naglo skočila da joj ne pokipi mleko! U tom momentu, ode i mleko i čarolija.

Problem je taj prototip. Zašto je ona uvek morala da bude ugrožena (sama, jadna, siromašna), a on mačo (bogat, lep, moćan), uvek po svemu jači od nje. Ona mučenica, on spasitelj. Zašto žene uživaju u takvom odnosu snaga?!

Neko je godinama zarađivao od najjeftinijeg pisanja, znajući da će žene uvek čitati takve sadržaje, jer one maštaju da dožive sudbinu glavne junakinje u dugoj zelenoj haljini (čini mi se, smaragdnoj), dok se sudara sa bajom kojeg je čekala ceo život. Njoj sve ispada iz ruku, dok joj on pomaže da pokupi ono što je ispalo. Zašto je najveći broj početaka zapleta opisan sudaranjem, nisam baš sasvim sigurna. Mislim, da bi učvrstio veru žena da će svakako na nekog princa naleteti. Prst sudbine?! I onda, za sve su krive bajke i oni koji su nam ih čitali?!

Meni nisu. Ja sam imala neke bajkovite delove i znala sam da ne mogu trajati večno. Bajke volim, ljubavne romane, ne. Tako sam, pre desetak godina, pročitala modernu bajku koja je kružila internetom. E, za tu bajku mi je bilo žao što je ja nisam smislila:

Ne tako davno, na obali jezera, u divnom zamku, živela je jedna princeza. Svakoga dana, ona je svirala harfu, plesala, čitala, pisala i uživala u prirodi.

Jednog dana, dok se šetala obalom jezera, do nje je doskakutao žabac:

– Princezo, ja sam nisam žabac. Ja sam princ, kojeg je zla veštica pretvorila u žapca. Ako me budeš poljubila, ja ću opet postati princ. Oženiću te i odvešću te svojoj kući. Ti ćeš mi kuvati, prati, roditi decu i voleti me do kraja života.

Iste večeri, princeza je večerala na svojoj terasi uz treperavi plamen sveća i uživala u pogledu ka jezeru. Uz gutljaj francuskog belog, grickala je žablji batak, dok se u sebi smeškala i mislila:

– Neće biti baš tako. Gde piše da moram da poljubim žapca!