Šta je – tu je! Zamisli da si u Severnoj Koreji ili Izraelu?! Aaa? Da, da, majčin sine! Ma, ovo je luk i voda. Obična boranija – reče moja majka tonom „ćuti i trpi“.

– Valjda, majčina ćerko? – malo sam je korigovala.

– Dobro, dobro, znam da ćeš ti uvek naći šta treba da ispraviš, majčina ćerko – jetko je komentarisala, sa akcentom na – ćerko. Okani se ti ćorava posla, nego daj da pregledamo ovaj spisak, da nešto ne zaboravimo. Ja jednom pratim ćerku u vojsku, neću da nam nešto promakne. Da se ne brukamo. Mislila sam da naručimo i jagnje i prase. Šta ti misliš? Hoće biti dosta?

Aleksandra Prica

– Pragnjetine?

– Čega?? – pitala je majka, dok je pravila spisak stvari koje treba uraditi, da se napravi ispraćaj u vojsku, rodno (ne)ravnopravnoj četrdesetsedmogodišnjoj ćerki.

– Prase + jagnje = Pragnje. Šta će ti tolika pragnjetina?

– Kako, šta će mi? Svi će doći. Kuma, tetke, ujaci, stric i strina. Žao mi je samo što ni jedna baba to nije dočekala. A tek deda?? Ih, tugo moja, pomreše, a nisu dočekali ni unuku da isprate u vojsku. Mogu samo da zamislim, kako bi se radovali?

– Mama, oni su svi umrli u devetoj deceniji života. Što se tiče pragnjetine, mislim da ne treba, uopšte. Treba li nekog da nosim na duši?? Koliko vidim, najzeleniji sa ovog spiska, moj ujkica ima 66 godina i nema visok pritisak. Treba li mi još to, da ljude gađam holesterolom u tim godinama?? Da odgovaram pred zakonom?

– Ma, nemoj? A, deca? A, Nikolini drugari? To su sve kršni momci između 22 i 25 godina, mogu volu rep da iščupaju. Znaš i sama, koliko oni mogu da pojedu. Ima da bude veselje, samo tako. Jednom se majka prati u vojsku!

– Kako da neće? Kad ti to napraviš, ima sve da zvoni. Samo jednom u životu, stara majka i odrasli sin, prate svoju mezimicu, sredovečnu ćerku-majku u armiju. Sreća, pa si me rodila tri godine posle roka. Da sam napunila 50, nikad ovo ne bismo dočekali. Kojim povodom bismo se tetka i ja zagrlile i pevale, dok joj ruka drhti od sreće, tako, da ne može da popije terapiju za pritisak, da je ne bi opalio holesterol iz prangije. O, Bože, šta mi je, nije prangije, nego pragnjeta. Sve češće pravim lapsuse, pada mi koncentracija, a nemam ni 50 godina. Jaooj, sad sam i pesmu zaboravila.

– Nidžo, sine, kucaj na Google-u, treći stih „Vojničke pesme“. Ostale znam, treći nemam pojma. Tu se spominju tetke. To mi je važno!

– Mama, da l’ si realna? Ko to peva? Koliko ti je to hitno? Ne prenose Partizan na TV-u, gledam live streaming – odazivao se moj sin, nezainteresovan za pesmu i majku.

– Hitno je, sine. Samo ti gledaj Partizan, dok ti majka odlazi u Partizane, bez trećeg stiha. Ruke su mi zauzete ruskom salatom, ne mogu sama da pogledam. Moram da ga naučim, dok tetka nije došla.

– Šta se pališ, ne ideš u Partizane, nego u vojsku. Opet si napravila lapsus. Samo, opušteno. Evo ti stih:

Stric i ujak digli čaše svoje,
naš vojniče –  tepaju oboje
a tetke se izdvojile same
suze brišu krajem od marame

– E, dobro je da si me podsetila – govorila je moja mama, trčeći prema spisku – na muziku sam skroz zaboravila. Daj da stavimo i to, da proverimo da li muzičari znaju da odsviraju te pesme, a ne da mi tamo, svaku pesmu stamburaju do pola. Znaš da se ujak uvek svađa s njima, kada mu skrate pesmu. On je tako osetljiv – uzdisala je majka.

– Baba, ostavi tu hemijsku, napraviću vam ja play listu – velikodušno je nudio moj sin – samo ti diktiraj.

– Bojim se da ti ne znaš te pesme – predomišljala se baba – ti si mlad, nemaš ti pojma šta je vojska i ispraćaj.

– Baba, ja ne znam, ali zna Youtube.

– E, baš da vidim – rekla je baba radoznalo, ne verujući da Youtube baš sve zna.

– Mama, pusti sad play listu –prekinula sam ih – moram nešto važno da ti kažem. Ja hoću u mornaricu. Ako me tamo ne budu primili za admirala, neću da idem. Ne zanima me. Hoću samo da nosim teget-belo, to mi je omiljena kombinacija. Smb, pešadija i slično, ne dolaze u obzir. Znam da rasklopim M-48, iz gađanja sam sa 16 godina dobila četvorku. Pucali smo na poligonu u Rakovcu. Iz opštenarodne odbrane i društvene samozaštite imam devetku. To mi je dosadilo. Hoću nešto novo. Hoću u mornaricu.

– A, je l’ – mama se naglo okrenula i gledala me podozrivo – hoćeš tamo zbog onog tvog oficira, crna ćerko? Pa da li je moguće da te još nije prošlo? Pa da? Bio je on zgodan u onoj beloj oficirskoj uniformi…

– Mama, on je u penziji – morala sam da je prekinem.

– Tako mlad čovek, a u penziji – odmahivala je glavom – je li zdrav? Što su ga penzionisali?

– Zato što je imao beneficirani radni staž, a rođen je početkom šezdesetih.

– Ćerko, ja mislim da ti ništa ne izvoljevaš, nego šta ti dodele, da to prihvatiš. Bojim se da te ne odbiju, da te ne proglase nesposobnom za vojsku, pa šta ćemo onda?

– Baba, pa šta i da je odbiju? Šta će se dogoditi? – zapitkivao je unuk babu.

– Ne znam, ljubi te baba, bojim se ako je budu proglasili nesposobnom za vojsku, da će ostati neudata. Znaš, nije to mala stvar, kad te proglase nesposobnim za vojsku. Posle, nikom ne trebaš. Kome treba žena, a da nije služila vojsku. Uh, samo da prođe regrutaciju?! Nije narod za džabe spevao:

Neću, majko, da mi bude dika,

Što ne treba Titu za vojnika!

– Baba, da je Tito živ, da li bih mu ja trebao za vojnika?

– Kako ne bi, ljubi te baba. Vidi, koliki si. Ljudina prava. Nego, sad je ova nova moda. Sad je takvo vreme. Mama će ići u vojsku umesto tebe. Lakše je njoj. Samo se vi čuvajte. Posle svega što su uradile za vas, šta je za njih jedan običan vojni rok. Ne razume se baba baš u novu modu, ali koliko ja shvatam, sada je u modi da se angažuje nejač. U svakom smislu. Žene, majke, amateri… i tako, lepi babin, sve nešto polovično. Uroš nejaki i mali Radojica.

– E, baba, sad si me ubila u pojam. Čemu da se nadam, kada vidim da je sada na ceni, sve ono što nije trebalo Titu. Ti si, sto puta do sada rekla, da bi to Tito sve…

Baba je skočila i nabila mu vanilicu u usta. Mali je mumlajući završavao rečenicu, dok je baba nudila:

– Uzmi još jednu vanilicu? Dodaće baba. Samo ti uživaj!

– Ja sam rešila da zovem vojni odsek.

– Dobar dan. Je li to Teritorijalna odbrana u Rumenačkoj?

– Gospođo, to je nekad bilo.

– Dobro, nema veze. Zovite ga kako hoćete. Molim vas, ja bih da razgovaram sa ženom, koja je admiral ili vice admiral po činu.

– Nemamo mi takvu.

– Odlično. Mogu li ja da budem admiral kad je već nemate?

– Ne možete. Niste završili vojnu akademiju. Neškolovani ste.

– Ma nemooooooojte, molim vas! Vi ste mi svi školovani za to što radite, toliko, da vam silne diplome probijaju ravno iz ušiju. Sve u valjkastim crvenim futrolama.

– Gospođo…

– Slušaj, sinko! Reci šefu, da mu je Prica poručila da neće nikad doći da se valja u rovu, da kuva vojnički pasulj, da puca iz papovke, da glumi Kosovku devojku i da ne želi, ni da joj on lično, služi marendu u stajaćem rovu. Ima, Prica, preča posla. I da nema, neće iz principa.

– Gospođo, ako nemate 50 godina…

– Nemam, ali ja bih i mamu da povedem. Bez mame, ne idem. Baba je mrak, veruj mi. U top kondiciji. Baba i ja idemo u paketu! Ja za babu, baba za repu!  Ja i baba, obe ratujemo…

– Gospođo, da li se vi to sa nama sprdate?

– Naravno da se sprdam! Što vi mislite da možete da se sprdate sa mnom, a da ja sa vama ne mogu? Sad, najozbiljnije. Prica je iz porodične istorije naučila, da su joj se preci borili uzalud. Da joj je deda rušio kapitalizam, da bi ona gradila feudalizam!

– Mama, otkazuj sve. Rodbinu, pragnje i muziku. Ko će, bre, u ovim godinama da prepevava i uči novoskrojene stihove. Na primer: Dragoj bratanici Saški, srećan odlazak u armiju, i da joj vojnički dani brzo prođu, žele tetke sa pesmom:

Nemoj sine da me pratiš

Od kućnoga praga dalje,

Ne sme dete da zaplače,

 Kad u vojsku majku šalje!

Nego šta, nego da se sprdam. Kad je nešto za sprdnju, nije greh!