Postoje osobine koje se mogu prilagoditi i one koje uvek ostaju iste, ma šta  se dogodilo, kakvim god putem išli, koliko god godina prošlo.

Autorka: Aleksandra Prica

– Mama, mene bole noge!

– Kako te ne bi bolele, mišu moj?! Gledam te, čitavo poslepodne stojiš na sred klackalice, dok druge devojčice sede i klackaju se.

– Ja tako volim. Da stojim na sredini, dok se one klackaju.

– Zašto? Zašto ne sedneš kao i druga deca, umesto da, kao neki hajduk, jednom nogom levo, drugom desno, pa gore – dole? Čitavo poslepodne! Zato te noge i bole.

– Ne mogu da sedim, meni je to jako dosadno.

– Onda, neka te bole noge. Ćuti i trpi. Šta da ti radim?!

Eto, i danas stojim na raznim klackalicama. Ne, ne…ne onim na dečijem igralištu. Nego, kojekakvim životnim.

Nije da ne volim da se družim i da pijem kafu. Naprotiv. Međutim, obično se dešava da se sastanemo nas nekoliko, od kojih poznajem jednu do dve žene. Ostale su njihove poznanice, prijateljice, sestre, mamine tetke komšinice, peto dete od tetine tete. Sve su tu spontano, ova zbog one, ona zbog ove. Ne smetaju one meni, nego uvek, manje-više, jedna priča, dva tabora.

Udate i neudate!

Ajaoj! Prvo krene žalopojka, bar dve govore istovremeno. Ona udata, drvlje i kamenje po svom teškom i mučnom životu, ona neudata takođe. Ko je najveći krivac za njihove muke?

On!

Čim prvi par ptica utihne, nastupi drugi par ptičica, napada, brani, sve uz zveckanje pribora za kafu, zvuk upaljača koji pripaljuje cigaretu pa pada na sto, nanizanih narukvica, kuckanja po telefonima, uzdaha, provlačenja prstiju kroz pramenove kose. Kroz ove tiše šumove, obavezno se prolomi bar jedan krik zbog slomljenog nokta ili pada cirkona. Nikada mi nije bilo jasno, zašto žene kukaju kao da im vade kutnjak bez anestezije, kad slome nokat. Zatim, hvale frizerku, kude frizerku, žuti Lenor, šanerku, veličinu haljine, knedle za supu, svekrvu.

Vrti mi se u glavi. Bar da posmatram teniski meč, pa da znam zašto mlatim glavom levo-desno! Mlatim bez veze i to zbog koga?! Zbog njega!

Ko je ON?! ON je oženjen u 99% slučajeva. Sa nekom od prisutnih, ili sa nekom koja nije prisutna, ali visi u vazduhu! Tu negde, iznad pepeljare! Dakle, nije tu samo društvo za stolom. Ima ih, skoro još toliko, šepure se, gledaju odozgo. Iste! Istovetne onima što sede. Isto tako kukaju, kuckaju i uzdišu.

Ulazimo u poslednju četvrtinu. Napetost raste! Sve one, šutiraju, istovremeno:

– Obećao je da će razvesti!

– Ne treba ti razveden!

– Uzmi ovog mog, meni ga je dosta!

– Znam ja sa kim se „ovaj moj“ viđa, juče sam išla da je vidim, znam gde radi!

– Pogledaj sandale, 100 evrića. Sve mi daje od kada sam ga uhvatila. Baš me briga, meni je bolje kada ga nema kod kuće.

– Ide mi na živce!

– Ne mogu da podnesem, otišao je na more sa ženom.

– Ostavi ga!

– Volim ga!

– …

Rezultat nerešen, situacija neizvesna. Trebalo bi ovo neko da razreši, da ne igramo produžetke.

– Saška, daj reci nešto, šta da radim! Šta ti misliš?

Hajde, sad Saška! Čik, ostani neutralna!

– Molim vas, meni veliku čašu vode, nije mi dobro!

Otpijem veliki gutljaj, a one me gledaju radoznalo. Ispucale se iz svih pozicija, sad očekuju od mene da dam konačan stav!

Od mene?! Ko sam ja da cenim da li će se tvoj dragi, ovenčan ženom, decom, karijerom u stagnaciji, automobilom srednje klase i ne znam još čime sve ne, razvesti? Kako ja da znam, da li on tebe voli ili ne? Koliko je vezan za svoju decu? Hoće li voleti tvoju?

Pijem vodu i pokušavam da ignorišem. Sad će ionako kraj, pa brišem.

– Dobro znamo da ne znaš, niko to ne zna, reci nešto, vidiš da je žena na ivici!

Sudija je svirao kraj produžetaka, pucaju se penali! Treba da branim kao rezervni golman. Dobro, dodajte mi rukavice. Tako, hajdemo sad, pucajte, jedna po jedna:

– Šta misliš, hoće li se razvesti?

– Neće!

– Obećao je!

– Da je hteo, ne bi tebe čekao. To se uvek tako kaže!

– Da li me voli?

– Ne!

– Da li voli ženu?

– Ne!

– Koga voli?

– Sebe!!!

– Samo hoću da sam prva i jedina!

– Pre nego što kreneš u hod po žici, razapetoj iznad provalije, očekujući ljubav sa zauzetim, ponovi matematiku. Čak i ako si prva, to automatski znači da nisi jedina. Iza prve ide druga, iza druge treća, iza…

– Surova si! Zašto si morala tako, očajna je, imaš li srca?!

– Znam da sam surova. To su mi govorili svi oženjeni, koji su mi se ikad udvarali. Devojke, odbranila sam 6 penala u gostima, a sad me izvinite. Odoh kod mog druga Baneta, koji me je zvao da svratim, ako mi ne smeta, što on gleda utakmicu. Rekla sam da neću, ali sam se, ipak, predomislila.

Krenem, zvoni telefon. Mama:

– Šta radiš, SINE?

– Evo, upravo sam sišla sa klackalice.

Mama se smeje, misli da se šalim, pa nastavlja kao kad sam bila mala:

– I sad te bole noge, mišu moj?

– Ne, mama, boli me duša zbog nekih stvari.

Bane, ozaren, s vrata nudi kaficu.

– Bane, neću kafu, popila sam. Imaš ono moje pivo?!