O vernosti uniformisanih, onih kežjual stila, kliznim ili fiksnim radnim vremenom.

 “Smatram da je to profesija koja nikako nije za porodičnog čoveka, da nosi dosta loših stvari sa sobom i da totalno remeti koncepciju jedne normalne, zdrave porodice.”

Aleksandra Golubović, psihološkinja i psihoterapeutkinja transakcione analize
Aleksandra Golubović, psihološkinja i psihoterapeutkinja transakcione analize

Reči su jedne mlade žene koja je svom mužu postavila uslov da ukoliko promeni zanimanje da će se razvesti.

Poput ove izjave, neretko se suočavamo sa sličnim: “Xxx, nisu ti one prijatelju, baš za ženidbu…”, “Xxx, na njega ne možeš računati da će ti biti veran”, “To ti je, draga, idealan posao za ženu, fiksno radno vreme…” “Drž’ se ti, ćero, njega ima dobar posao…”.

Otkud uverenja da ljudi koji se bave određenim zanimanjem imaju više ili manje prava na porodični život u odnosu na neka druga zanimanja?

Šta je to što u nekim zanimanjima može biti “opasno” za partnerski odnos i porodičan život?

Nameće se utisak da u ovom slučaju poverenje koje se izgrađuje u odnosu prvenstveno zavisi od izbora zanimanja partnera, odnosno, sadržaja same profesije, što je tesno povezano i sa strukturom vremena koju profesija nameće.

Izbor profesije je aspekt života svakog od nas sa kojim se u velikoj meri identifikujemo, jer u najvećoj meri proističe iz naše ličnosti, naših kreativnih potencijala i potreba.

Ja sam – trgovac, ekonomista, novinar, poslastičar, glumac, vatrogasac, košarkaš, hirurg, bravar, učitelj, pevač.

Kada osećamo da smo ostvareni, ispunjeni i zadovoljni poslom koji obavljamo mnogo lakše izlazimo na kraj sa mnogim nužnim ograničenjima i nesporazumima koji su sastavni deo svakodnevnog života.

Jer u tome „ja sam…“ osećamo da je to polje u kome se dobro snalazimo, vladamo, uživamo i kome se uvek vraćamo, kao mestu sigurnosti. Međutim, kada posao radimo samo iz razloga da bi obezbedili osnovnu egzistenciju ili zato što bliske osobe misle da je to dobro za nas, odnosno, smatramo da tako stičemo ugled i status, osećaj ispunjenosti i zadovoljstva je trenutan i nezadovoljstvo može da preplavi osobu čak i kada je materijalna egzistencija sigurna, a status i ugled stečen.

Svako sputavanje onoga što jesmo ne može da da dugoročno dobre rezultate po nas same, a onda i odnose sa drugima.

Partnerski odnos, zbog bliskosti koja se ostvaruje između dvoje ljudi je odnos u kome partneri imaju međusobnu potrebu za podrškom u svim aktivnostima koje su važan deo ličnog integriteta svakog pojedinačno. Kroz partnersku podršku ogledamo se i shodno tome jačamo samopouzdanje ili sumnju u sopstvene profesionalne težnje i postignuća.

U navedenim uverenjima gusto izbija strepnja i strah da partnerima koji biraju određene profesije nije za verovati da mogu biti verni, posvećeni, odani partneru i porodici. Upravo ovakav intenzivan emocionalni doživljaj doprinosi upornom održavanju tih predrasuda i zamagljuje kritički um, čime se održava iracionalnost uverenja. Tako površne i neproverene informacije, odnosno, predrasude u ovom slučaju, usudiću se reći, osuđuju pravo na ljubav zbog iskrivljene slike koja predstavlja ljubav kao isključivu posledicu obećanja, zaveta na vernost.

A šta je to što, zapravo, očekujemo i dobijamo zavetom na vernost?

Vernost je stvar odluke i deo usmenog ili pismenog ugovora gde dve strane daju reč da će biti upućene jedna na drugu, u dobru i u zlu, dugo, zauvek.

Vernost, odnosno, odluka o privrženosti niti je ljubav, niti je emocija.

Onda, realno, ne možemo očekivati da bude i garancija neprolazne ili večne ljubavi. Međutim, ako se u prvi plan stavlja data reč, velika je verovatnoća da će biti zanemarena sopstvena i zajednička odgovornost za uspeh u odnosu, odnosno, negovanje i unapređivanje ljubavi.

Iz opsesivne želje da se dobije potvrda da će veza trajati, težište se više prebacuje ka spolja, uslovima i okolnostima života, na šta veliki uticaj može da ima i izbor zanimanja partnera. Svaka profesija sa sobom nosi svoje specifičnosti po pitanju samog sadržaja, a onda i strukture vremena koju zahteva, učestalosti kontakata sa drugim ljudima, u čemu se sve više nalaze razlozi za sumnju ili potvrde iskrivljenog uverenja.

Upravo kao posledica takve logike dešava se da se scenario, kojeg se osoba plaši i ne želi da se ostvari, upravo ostvari.

Odnos prestaje da postoji onog momenta kada pritisak postaje neizdživ ili pak opstaje pod „zastavom“ datog obećanja, ali bez ljubavi.

Nije zanemarljiv i obrnut redosled održavanja ovakvih predrasuda! Odnosi se na motive izbora zanimanja koje sa sobom nosi etiketu „poželjan/na“ što već unapred čini osobu sigurnijom u uspeh kod suprotnog pola.

Postoje primeri da se u ranoj mladosti nisu mogli pohvaliti takvim uspehom, međutim, kada su obukli „uniformu“, „kostim“, stvari su se značajno promenile. U tom slučaju, profesija se može doživeti kao sredsvo za prevazilaženje prethodnih frustracija u partnerskim odnosima i osoba postaje zavisna od svoje „uniforme“, „kostima“, kao važnog činioca samopouzdanja u ulozi ljubavnika/ce.

Odluka o vernosti u ljubavnom odnosu je prvenstveno posledica bliskosti koja podrazumeva ljubav, saosećanje, empatiju, negu.

Način kako partneri jedno drugome ugađaju, osećanje povezanosti. Strast kao komponenta odnosa koja je u vezi sa seksualnom privlačnošću i željom za fizičkom blizinom i kontaktom. Kada se takav odnos uspostavi javlja se potreba da on traje, a onda i želja za sigurnošću koja se materijalizuje odlukom o vernosti, kojoj je jedina uloga podrška ljubavi.

***

Ukoliko želite da dogovorite konsultacije sa Aleksandrom, individualno, putem Skajpa, pošaljite joj poruku na e-mail adresu: aleksandragolubovic5@gmail.com